Ovo je gotovo realistična priča o dvije propalice, skitnice,koje se odavno poznaju, od kojih je jedan kulturniji i intelektialniji, superiorniji (Vladimir), dok je drugi spontaniji, letargičniji i dobrovoljno podređen. Oni se nalaze na mjestu na kojem su zato što čekaju izvjesnog Godoa. U toku tog praznog dana, koga skitnice ispunjavaju kako najbolje umiju, nailazi Poco, gospodar, sa svojim slugom Likijem i kraće se zadržava u razgovoru sa njima. Ubrzo pošto Poco i Liki odu, pojaviće se jedan Dječak i javiti da Godo tog dana ne može da dođe, tako da će Vladimir i Estragon morati i u drugom činu komada da nastave sa čekanjem, opet bez uspjeha, jer će se ponovo pojaviti Dječak sa istom, nezadovoljavajućom vješću.
Čekaju Godoa pod stablom na cesti i razmišljaju o smrti, rješenju, razbojnicima koji su ih istukli do smrti, vješanju, Estragon traži mrkvu, razmišlja naglo dok je jede i onda dolazi Pozzo koji vodi Luckyja na konopu. S njim postupa kao sa životinjom. Kad se najede njegove su kosti koje u ovom času prepušta Estragonu. Na vratu ima ranu od konopa. Vodi Luckyja na sajam gdje će ga prodati. Pozzo im objašnjava pjesnički kako izgleda sumrak, pa im je pokazivao kako Lucky pleše, misli. Tada se oproste, Pozzo i Lucky odlaze. Tada Pozzo zaostane, jer je zaboravio stolicu, Vladimir mu je donese, pa je Pozzo baci Luckyju. Nakon toga dolazi dječak da poruči da će Godo sutra doći.
Sutradan, isto vrijeme, isto mjesto. Estragon je isprebijan, a Vladimir je sretan, pjevuši. Estragon se i ne sjeća baš jučerašnjeg dana. Estragon je mrzovoljan zbog batina što je jutros dobio iz čista mira. Raspredaju o sinoćnjim događajima, zamjećuju da je netko zamijenio cipele i one sada pristaju Estragonu, tj. nisu mu tijesne kao one što je sinoć ostavio na zidiću. Lišće se pojavilo na drvetu, a noć ranije je bilo ogoljeno. Estragon zaspe pa se trgne i počne pričati što je sanjao. Vladimir ga podsjeti da ne voli kad mu priča svoje snove. Kad Vladimir nađe šešir Luckyja oni se malo poigravaju "Pozza i Luckyja".
Tada Estragonu dosadi, prošeta se i ubrzo se vrati i kaže da netko dolazi. Nastane panika među njima, a kad utvrde da nikoga nema nastave pričati međusobno. Tada dolaze Pozzo i Lucky, samo što je Pozzo oslijepio, a Lucky ima novi šešir i konop je kraći da bi Pozzo mogao lakše slijediti Luckyja. Pozzo se spleo o Luckyja i pao na pod. Traži pomoć. Estragon mu ne želi pomoći, a Vladimir želi da Pozzo ustane. Lucky je zaspao. I tako se neko vrijeme prepiru, da bi mu na kraju pomogli. Kad su se odmakli on je pao, pa su ga morali pridržavati. Estragon ode istući Luckyja, jer se on tako, naime, budi pa se oni upute dalje. Estragon je zaspao dok je Vladimir pričao s Pozzom. Uskoro naiđe dječak. Vladimir mu kaže isto što i onome dječaku koji je jučer došao - kaže da će Godo doći sutra. U to se i Estragon probudi i oni se probaju objesiti o drvo s pomoć Estragonovog pojasa za hlače. Ne uspijevaju jer je konop preslab, pa obećaju sebi da će se sutra objesiti ako Godo ne dođe.
Likovi
Vladimir - je jedan od dvojce glavnih likova. On je Estragonov najbolji prijatelj i druže se celi život, a pošto je fizički razvijeniji od Estragona tokom njihovog drugarstva ga i zaštićuje. On je solidno obrazovan i uvek objašnjava Estragonu mnoge stvari.
Estragon - je drugi od dvojce glavnih likova. Vladimirov najbolji prijatelj i uvek su zajedno, uprkos tome što je Estragon mongo puta predložio da se rastanu. Estragon je manji i slabiji, i puno gluplji od Vladimira te je zato uvek pod njegovom zaštitom.
Poco - je sporedan lik u ovoj drami. On je pametan putnik koji se kroz dramu pojavljuje sa svojim slugom Likijem. Glavne likove naučio je dosta stvari, ali u drugom činu je oslepeo i jedini oslonac mu je bio Liki.
Liki - je Pocov verni sluga. On je već star i nije sposoban ni za sta zato svoje poslove služenja obavlja što bolje može u nadi da će ga Pozo zadržati. Pre je znao mnogo stvari kao ples, čitanje i mišljenje. Na Pocovu naredbu jednom je igrao i mislio, ali ne baš uspešno. U zadnjem činu saznajemo da je Liki gluvonem.
Dečak - radi za Godoa. Svaki dan je obaveštavao Vladimira da će Godo doći sutra, no Godo nije došao. Njegov brat i on rade kod Godoa i poprilično im je dobro, osim što Godo tuče njegovog brata povremeno.
________________________________
Semjuel Beket - Samuel Beckett rođen je u Forskoku kod Dablina, Irska, 13. 04. 1906. pjesnik, prozaista i dramatičar, po profesiji profesor moderne književnosti, za 25 godina plodnog rada nije na sebe skrenuo pažnju književne kritike, a za to vrijeme je objavio desetak zanimljivih djela: Voroskop (poema,1930), Više uboda nego udaraca (pripovjetka,1934), Kosti odjeka i drugi talozi (pjesme,1935), Marfi (roman,1938). U vrijeme II svj. rata pridružio se pokretu otpora u Francuskoj, gdje je,inače, rado i dugo boravio. Međutim,nacisti su uspjeli da provale grupu u kojoj je djelovao Beket, ali je njemu pošlo za rukom da izmakne policiji i pobjegne u neokupirani dio Francuske. Jedno vrijeme je radio kao nadničar na farmama u okolini Avinjona. Po završetku rata se vratio u Irsku (1945) i prihvata posao prevodioca i magacinera u jednoj bolnici. Tada je napisao svoj prvi roman na francuskom koji je govorio i poznavao kao maternji Mersije i Kamije. Po povratku u Pariz (1946) objavljuje na francuskom zbirku pjesama Pjesme. Sljedeće godine piše svoju prvu originalnu dramu Eleuterija. Nešto više pažnje skrenuo je sa svoja dva romana, oba 1951. god. Moloi i Malon umire.
Uglavnom zahvaljujući medijima, danas vlada opšte pogrešno uverenje da je Beketa isključivo zanimala siva, prljava, osakaćena strana života. To nije tačno. Celoga života njega su zanimala pitanja: Kako smo nastali i koja je svrha našeg postojanja? Ko smo mi; koja je naša prava priroda? Na šta čovek misli kada kaže "Ja"? On je smatrao da su teme koje preovlađuju u svetskoj književnosti zapravo površne, da kriju suštinske probleme i pravu patnju, što postaje očigledno kada se ljudsko postojanje svede na osnovni nivo, kada se skinu društvene maske. Ostavljen na ogoljenoj sceni, čovek je primoran da ponire u sebe i potraži odgovore na suštinska pitanja.
Beket je oslobodio dramu i fikciju robovanja konvencionalnim zapletima i jedinstvu mesta i vremena, ohrabrio mnoge na eksperimentalno pisanje, bio jedan od najznačajnijih modernista... Njegova dela spadaju među ona, koja je Umberto Eko definisao kao, „otvorena". Autor ne nameće svoje mišljenje, čitaoci su tumači, što je prvi kao model postavio Sjeren Kjerkegor, danski religiozni filozof, što su kasnije promovisali egzistencijalisti, a čemu je među prvima u umetnosti težio Kafka. Suštinski, Beket je sproveo u delo upravo ideje egzistencijalista i ovaplotio koncept „teatra apsurda" koji je zamislio Alber Kami. Ponavljanje je antipod hrononološkom protoku vremena. Svi Beketovi likovi su njegovi dvojnici. Filozofski, svoj izvor pronašao je kod Lesinga, Kanta i Šopenhauera. Danas ga smatraju prorokom avangarde i postmoderne.
Živeti. Izgovaram tu reč, a ne znam njeno značenje. Pokušavao sam to, a nisam znao šta pokušavam. Možda sam, na kraju krajeva, ipak živeo, a da toga nisam ni bio svestan.
Нема коментара:
Постави коментар