недеља, 04. новембар 2012.

August Šenoa - Seljačka buna

Seljačka buna je najsnažniji istorijski roman Augusta Šenoe. U osnovi romana sačuvana je istorijska istina o krvavom sukobu između feudalaca i kmetova s početka 1573. godine, u kome je slobodarsko seljaštvo skupo platilo pokušaj da od sebe strese okove feudalnog jarma. Seljačku bunu u Hrvatskoj Šenoa je naslikao kao pravednu borbu eksploatisanih kmetova za slobodan život.
U romanu se odvija više paralelnih radnji:

Sukob Heningovice i Tahija, nezadovoljstvo seljaka, nesrećna ljubav između Jane i Đure Mogaića, te ljubav Sofije Hening i Tome Milića. - Seljak se nije digao, kaže Šenoa, - dok su mu otimali vola i kuću, seljak je planuo kad mu osramotiše ženu i kćer. I kad se je digao, kad su se silne čete razlijevale bez uzde po svoj zemlji nije si seljak gotovo nijednim zlodjelom ocrnio obraz... Po tome buna dobija veću, etičniju cijenu, a seljaštvo izlazi opravdano pred svijet...

U slikovitim opisima raskoši i nemorala na dvorcu feudalca Tahija, u njegovoj obesti prema seljacima, Šenoa je pokazao da su uzroci ustanka prvenstveno socijalne prirode. Pouzdane istorijske pojedinosti o seljačkoj buni on je uobličio u široke slike kroz koje je prikazao međusobne odnose plemstva i seljaštva. Na jednoj strani su sjaj i raskoš bogataša, njihov bezbrižan život i nemilosrdan odnos prema kmetovima, a na drugoj strani beda seljaka, njihova borba za koru hleba i beskrajna ponižavanja.

Tahi otima seljacima sve što su krvavim znojem zaradili, raspolaže njihovom imovinom i njihovom čašću. Čast, obraz, imanje i život - sve je zavisilo od feudalaca. Zato seljaci ustaju da golim rukama zatraže svoja prava. - Pokucasmo kod suda, Tahi nas oplijeni, pokucasmo kod bana, Tahi nas postrijelja; pokucasmo kod kralja, Tahi nas vješa; sad kucaćemo gvozdenom šakom bogu na vrata... Ako ima pas zube, mačka nokte, da se brani, mi imamo ruke, ove tvrde seljačke ruke...

Međutim, ustanici nisu mogli da se odupru dobro naoružanoj i skupo plaćenoj vojsci udruženih feudalaca. U neravnopravnoj borbi seljaci su pružili snažan otpor, ali kad su feudalcima stigli u pomoć i žuberački uskoci, ustanici gube bitku i bivaju svirepo kažnjeni. Vođa ustanka Matija Gubec, ubijen je na najsvirepiji način - izdahnuo je na usijanom gvozdenom prestolu sa užarenom krunom na glavi.

Književni rod: epika

Književna vrsta: roman

Tema: Pobuna seljaka kmetova protiv feudalaca; široka slika feudalnih društvenih odnosa u Hrvatskoj u 16 - om veku.

Ideja: Ljudsko je pravo čoveka da se odupre tiraniji i ropstvu bez obzira na cenu, što bi Njegoš rekao: - Al tirjanstvu stati nogom za vrat, dovesti ga k poznaniju prava, to je ljudska dužnost najsvetija.

Mesto i vreme radnje: Hrvatska u drugoj polovini 16 - og veka.

O Seljačkoj buni:
Svi likovi i događaji potpuno su istiniti pa, osim povijesnh činjenica, iz romana saznajemo karakter ljudi, odnos kmetova i feudalaca, i samu borbu – seljačku bunu. Srž romana čini klasni sukob.  Šenoa u romanu osuđuje život i ponašanje niskog plemstva i ujedno krtizira kolebljive i prevrtljive vladare, te iznosi ideje o jednakosti i bratstvu svih ljudi. U romanu se odvija više paralelnih radnji: sukob Heningovice i Tahija, nezadovoljstvo seljaka, nesretna ljubav između Jane i Đure Mogaića, te ljubav Sofije Hening i Tome Milića.  Šenoa nam iznosi međusobne odnose feudalaca te položaj seljaka koji predstavljaju društveni stalež i koji su podijeljeni na slobodnjake i kmetove. Glavni likovi Franjo Tahi i Matija Gubec postavljeni su u suprotnosti. Matija Gubec je kmet iz Stubice i prvi začetnik bune kojeg su seljaci kasnije proglasisli za "kralja". Uzok bune leži u socijalnom problemu a seljaci su željeli samo izmijenjiti odnos s feudalcima, ali je pobuna shvaćena kao da je protiv plemića.

Franjo Tahi, feudalac, negativan je lik u kojem su skupljene sve negativnosti feudalaca. Plemići su podijeljeni na dvije protivničke strane.  Na čelu jedne strane je Franjo Tahi uz kojeg su ban Petar Erded i gospar Alapić.

Na čelu protivničke strane je Uršula Hening koja je na prijevaru izbačena sa svih posjeda u susjestvu i Stubici, a uz nju stoji Ambroz Gregorijanec, oženjen njenom kćerkom Martom. U romanu se pojavljuju spletkari, izdajnici, a njihova je uloga da čine radnju zanimljivom.  Imaju sva obilježja negativnih junaka i pružaju dinamiku radnje romana.

Glavni likovi:
Iz mnoštva istorijskih ličnosti u romanu se vidno izdvaja lik seljaka i revolucionara Matije Gupca. U njemu je oličeno slobodarsko seljaštvo, koje se odlikuje junaštvom, poštenjem i spremnošću da se odupre nasilju i tiraniji. "Trgli smo mač", kaže Gubec, "da uzmognemo slobodno disati, kao i drugi ljudi, da nam srce smije kucati slobodno po volji, da uzmognemo na svijetu slobodno nositi glavu, da ne gledamo ropski u zemlju pred čovjekom koji se rodio iz slabe utrobe kao i mi..." Šenoa je nastojao da u Gupcu prikaže njegov duboko human odnos prema ljudima. U trenutku kad saznaje da je ustanak propao, da bi spasao bar one koji su u njegovoj neposrednoj blizini, Gubec izlazi pred Alapića: "Pokloni tim Stubičanima slobodu i život, da ne ginu ludo, jer imaju žene i djecu, a za uzdarje odaću ti gdje se sakrio Matija Gubec, začetnik i glavar bune". I kad Alapić pristaje, Gubec se odaje; "Evo me, uzmi me, jer Gubec sam ja... Ajdmo, vodi me kako ti volja".

Na drugoj strani je Franjo Tahi - krvnik, nasilnik i tiranin. Za njega ne postoje ni pravda ni zakon. Postoji samo njegova volja. U ovome je sačuvan njegov istorijski lik. U istorijskim dokumentima kojima se Šenoa služio za Tahija se kaže da je otimao stoku od seljaka, zahtevao da mu u gladnim godinama hrane lovačke pse i udara im na čast i obraz.

Nesumnjivo, Šenoa je građanin, sa otvorenim simpatijama prema građanstvu i seljaštvu, ali on ipak nije dosledno stajao na pozicijama klasno borbenog građanina. On se često zalagao za saradnju sa plemstvom, koje je, ustvari, bilo ne samo grobar hrvatske samostalnosti, već i otvoreni protivnik radnih masa. Zašto je Šenoa hrvatsko plemstvo prikazivao u znatno blažim bojama. Odnosi između domaćeg plemstva i kmetova kod njega ne samo da su snošljivi, već su nekad i intimni. Šenoa se, ustvari, kolebao između istorijske istine i svojih uverenja o mogućnosti kompromisne saradnje sa ostacima plemstva. Iz takvog umerenog liberalizma ponikli su i neki pozitivni likovi plemića, kao što su Ambroz Gregorijanac, njegov unuk

Šime Drmačić snalažljivac koji iz svake situacije izvlači materijalnu korist. Na njegovom licu Šenoa je pokazao da dobro pobjeđuje zlo jer ga je neslavan kraj života stajao nasilne smrti, te ga je zadesila u trenutku kad je okusio najveće blagodati života. On je jedan od glavnih uzroka neuspeha seljačke bune radi izdajstva i laži koja je ovladala narodom.

Uršula Hening žena koja nastoji sačuvati svoje. U borbi za opstanak pretvara se u nepokolebljivu i hrabru ženu, ali ujedno postaje i nasilna.  Ima promjenjivo stajalište uvijek gledajući u svoju korist.  Šenoa ju je izabrao na temelju povijesnih činjenica za pokretača radnje romana jer sve počinje nesporazumom oko Stubice i Susedgrada.

Dojam o djelu:
Pisac se zaista potrudio da pronađe i prouči spise o tom događaju. Njima je ispunio roman mnogim detaljima i tako ga napravio zanimljivljim čitateljima. Posebno je tečna radnja u prikazu bitaka. Jedan od njegovih uobičajenih odličnih romana vrlo vjeran stvarnim događajima.
________________________________

August Šenoa je rođen14. novembra 1838. u Zagrebu, u sitnoburžoaskoj porodici. Otac, biskupov poslastičar i ponemčeni Čeh, želeo je da od svog sina stvori dobrog i poslušnog austrijskog činovnika. Šalje ga u Pečuj kod jednog kaluđerskog reda, gde je počeo da stiče prva znanja. U to vreme u Hrvatskoj činjeni su otvoreni pokušaji germanizacije.

To je najpre vršeno u obrazovanju uz pomoć dirigovanih nastavnih programa. Misleći da će mu sin i u ovim školama postati veran austrijski činovnik, otac Šenou upisuje u gimnaziju u Zagrebu. Međutim, družeći se sa vršnjacima Hrvatima mladi Šenoa je postao "ljut Hrvat". K tome su doprineli još i izrazito patriotski orijentisani profesori među kojima su bili Adolf Veber Tkalčević, pesnik i pripovedač, Antun Mažuranić, brat pesnika Ivana Mažuranića i Matija Mesić, istoričar.

U početku se kolebao između publicistike i književnosti. Pisao je novinske dopise i članke, pozorišne izveštaje i književne ocene, pripovetke i lirske pesme. Šenoa nije posedovao pesnički talenat koji bi našoj poeziji dao nešto izrazito i novo. On je, uglavnom, nastavio tradiciju ilirskih pisaca. Najviše je negovao rodoljublje i ljubavnu poeziju. U njima toplinu osećanja i iskrenost misli potiskuje retoričnost. Rodoljubiva poezija mu je prigodan, svečana u tonu, retorična i patetična. U tom pogledu karakteristična je pesma Budi svoj.

U pesmi "Crnogorska štampara" Šenoa opeva hrabrost Crnogoraca, a u pesmi Munja od Gabele peva o ustaničkoj hrabrosti hercegovačkih junaka. Sa širokim nacionalnim vidicima opevao je i oslobodilačku borbu bugarskog naroda. Šenoa je pisao i balade,i romanske i epske pesme za koje je uzimao motive iz narodnog predanja. Ove pesme su romantičarsko - fantastične, ili nacionalno - istorijske sadržine.

Pravi stvaralački talenat Šenoa je pokazao u prozi u romanu i pripoveci. Od 1871. kad objavljuje prvi veliki romanZlatarevo zlato, pa do smrti, iz njegovog pera je izašao čitav niz romana i pripovedaka: Čuvaj se senjske rukeSeljačka bunaDiogenesKletvaPovjesticePrijan LovroBarun IvicaMladi gospodinIlijina oporukaKaranfil s pjesnikova grobaVladimirBrankaProsjak LukaKako došlo tako prošlo i drugi.
August Šenoa je umro 13. decembra 1881. u Zagrebu.

Нема коментара:

Постави коментар