недеља, 04. новембар 2012.

Enver Čolaković - Legenda o Ali - paši


Uvod u roman se otvara ispovijedanjem trinaestogodišnjeg dječaka o tome kako je došlo do toga da on čitaocu predoči priču o Ali - paši, o putu hamala Leptira ili Lepira od sanjača i glavnog junaka i protagoniste tog zaista čudnog Sna. Budući, naime, da on već dugo leži bolestan u krevetu, kad je odvojen i izoliran od pravog života, njemu u posjet na neko vrijeme dolazi rođak Salih - aga "stari i dobri zanatlija iz sarajevske čaršije", koji nastoji da mu pribavi bar malo radosti izmišljajući koje su bolesnog i maštanju sklonog dječaka mogle privući. Pričajući mu, dakle, ovu, legendu Salih - aga je zadovoljio osnovne kanone priče kao kazivanja o nekom neobičnom događaju u neko davno doba, i na nekom povijesnom tek skiciranom prostoru. On sam legendu definira s obzirom na onog kojemu priča (u modelu umjetničkog djela kao komunikacije - adresantu ili primaocu), dakle "s tim djetetom mogu i pametne lakrdije trošiti", veli Salihaga.

Sam dječak - primalac i posrednik priče predočava legendu, koju mu je Salihaga tri dana pričao, postupno, od poslijepodneva do sumraka, zato da ne bi potonula u zaborav i da bi njen "tako sladak istočnjački sadržaj" podsjetio na zlatno doba iz života Bosne. Pisac moli da mu se ne uzme za zlo što u ovoj legendi nema ni godina, ni datuma, ni povijesnih osoba, nego samo srce, ljubav, bol i dah onog lijepogstarog doba:

Ovo je dakle samo legenda, hikjaja, ono što je nekada i moglo biti, ali vjerovatno - sigurno čak -  nije ni bilo, nego je sve to rodila samo mašta naših dobrih djedova i pradjedova, pri dimu žuta tituna i mirisu crne kave.

Odmah zatim dječak legende otkriva i njenu svrhu, dodajući joj jedno sasvim moderno i značenje i tumačenje:

A njezina svrha nije da vas poduči povijesti Bosne, jer nju vjerovatno poznajete iz pravih ili krivotvorenih povijesnih knjiga, nego da vas, bar za kratko vrijeme, izvadi iz vrtloga i teškoća današnjice. Njezin cilj je, ukratko da vas dragi čitatelju, odvede u zlatnu prošlost, u kojoj se živjelo da se uživa život, a ne da se stječu i gomilaju milijuni, položaji i medalje.

Osnovni kostur ili skelet priče Legende o Ali - paši Enver Čolaković predstavlja preobrazba Alije Leptira od hamala do visokog dostojanstvenika. Ta se preobrazba prvo zbiva u snu, a onda i zbiljski ostvaruje u njegovom životu. Motiv, zapravo, te je legende u Alijinoj prevelikoj ljubavi prema Almasi, kćeri jedinici sarajevskog bakala Mehage. Budući da se ljubav, bar sa Alijine strane, ne može ostvariti, jer su tome smetnje u društvenom staležu, te se prepreke mogu savladati jedino u snu. Dakle, da bi Leptir dobio Almasinu naklonost on mora biti u istom rangu sa njom, ili koju stepenicu više. Zato on svoju želju projicira tako da, uz zadobivanje njene ljubavi on zadobiva i bogatstvo, što treba da je ekvivalent toj nedostižnoj ljubavi.

U svijetu kojem se Lepir kreće postoje samo dvije stvari kojima se on tajno posvećuje - Sunce i Almasa. Često, čak i dok je gužva u čaršiji i hamali imaju posla, on se iskrada iz čaršije i bježi na livadu da razgovara i da se povjerava Suncu, svom jedinom i najdražem prijatelju. Zbog te njegove neobične navike i njegovih maštanja na livadi dok sunce prži, šeherljani su to i prozvali "hava -  muhabetom", razgovorom sa zrakom, a njemu samom je to bila prilika da gonjen ljubavlju makar na trenutak pobjegne iz svakidašnjice. Naporedo s pričom o Lepirovim maštanjima odvija se i druga, koja je ovoj kontrastna, ako ne i kontrapunktna. Naime, Almasa i ne sluti da je Alija voli (a da je to tada i znala vjerovatno bi se samo gorko podsmjehnula), pa ona svoje mladalačke uzdahe poklanja mladom Ismet – efendiji, učenom imamu i bogatom udavaču. Ali, nevolja je jedino u tome što Ismet - efendiji bjesni goropad, što dakle boluje od napada epilepsije, o čemu Almasa ne zna, i što će biti onaj unutrašnji motiv za preokret u budućem odnosu Almase prema Aliji.

Alija je ličnost koja uživa vaskoliko povjerenje sviju u čaršiji, i tako reći biće nižega socijalnog reda. Upravo te su ga njegove osobine dovele u blizinu i Hasan - dede, i Ali - hodže, i Omerage kazandžije, Mehage bakala i Ješue Bararona, tako da je on uistinu lik – ogledalo u kojem se mogu ogledati druga romaneskna lica i drugi događaji u romanu. Iz tog ansambla likova s kojima je on dolazio u bliski dosticaj, svakako valja izdvojiti Hasan - dedu, Ješua Bararona i Ali hodžu. Prvi se izdvaja svojim tvrdičenjem, a on ga je sam iskazao u jednom razgovoru sa Lepirom, tvrdeći da svijet ne voli uzimati, a nerado daje, te da je svijetgadna ala, gadna zvjerka od koje treba uzimati, otimati... Hasan - dedo raspolaže sa velikim bogatstvom, ali Alija i ne pomišlja da se okoristi njegovim blagom. Ješua je također jedan od likova koji se ne uklapa u moralnu viziju romana, jer je licemjeran i nnezajažljivo pohlepan. Shvativši već prve noći za kakva se čovjeka udala, Almasa je pala u stanje teškog očajanja, u stanje "jadnog bivstovanja" kad se život ukazuje tek dostojan prezira, a ne uživanja i radosti srca. Alija dok je spavao snio je čudesne snove, koji su se i na kraju ostvarili:

Ali taj san...
Alija stoji u nekom mračnom podrumu, pred njim velika hrpa svakojakih dronjaka. Ima tu starih ćulaha, fermena, vreća... Miris vlage ga guši... On se boji. Pita se:"Gdje sam?..."Najednom se pred njim stvori neki Arap u zelenu džubetu, na glavi mu ogromna zelena čalma. Gusta bijela brada, a lice i oči crne. Zubi mu se cakle... Alija bi vrisnuo, ali nema snage, nego tiho nazove selam pridošlome. Ovaj mu blago odzdravi i poče:

Alija Lepire, kako si? Ja sam te doveo ovamo da te nagradim što si dobar, što se bojiš Boga, Velikog Milosnika, što mu se klanjaš i što nikome zla ne misliš i niti želiš. Vidiš ove krpe, ovo pljesnivo blago? Ono je pripadalo tvrdici - sad nek je tvoje! Uzmi ga! I pazi šta ćeš s njim uraditi. No, uzmi, prihvati!... I Alija se sagnu. Uze u drhtavu ruku pregršt krpa - ali kad tamo, u ruci mu zablista zlato!...

Ovaj put Aliji je došla čudna misao, bajka tako smjela, da se uplašio i trgnuo sav naježen...
- Eh da sam paša... Paša, pravi, valij ve komandar Bosna ve Herceg... Već je Alija bio odjeven u zlatnu odjeću, već mu se na glavi mahala perjanice i čelenka, već se pod njim uvijao i rzao arapski zekan u sjajnoj opremi... A on jaše po svom vilajetu... Dočekaju ga "Živio, Jaša! Jaša, čok jaša!"... on odmahnuje u znak pozdrava desnicom, dok lijevicom zauzdava vilenog konja. Čak i njegov prijatelj sSunce maše mu svojim zrakama. Tri čauša pred njim razgone narod, jer ga svak želi vidjeti, njega - Ali – pašu - silnog vezira svijetlog padišaha, svečeva koljena. A on poznat po dobroti. Slabo harač kupi, oprašta kazne, ruši zatvore, a gradi džamije. Sirotinjska majka za hamale otvorio u svakoj kasabi besplatne stanove. Naredio čak da pse u njegovoj Herceg - Bosni ne smiju udariti... a tek djevojke! Sve izludješe za njim, ali on osta vjeran svojoj Almasi, kćeri Mehage bakala, kojoj i kao paša ide pod prozore. I ona njega voli, ali je stid sa pašom zboriti, a on joj govori:

Ne stidi se, lijepa, ne budi budala, k'o što je to Alija Hamal bio, koji se stidio svoje sirotinje, pa ti nije smio govoriti o svojoj velikoj ljubavi...

Sve se te misl kovitlaju po Alijinoj glav, dok ga sunce peče. A pred ikindiju trgao se. Nesta pašovanja!

Da bi, naime, u životu ostvario ono za čim teži, junak opet mora savladati niz prepreka, kojih u snovima nije bilo, ili koji su zbog lahkoćepostizanja cilaj bile potisnute u stranu. U životu Lepir dolazi do blaga stjecanja čudnih okolnosti, ali i naklonošću sreće, kojoj je on očito miljenik. Upoznavši korjelog tvrdicu Hasan - dedu, Alija malo pomalo otkriva da je u njegovoj kući skriveno golemo bogatstvo, koje ovaj drži duboko zakopano u zemlju i do kojeg je vrlo teško doći, ako je uopće i moguće. Aliju zbog toga ne obuzima nikakav poriv da po svaku cijenu dođe do blaga, inače bi takav poriv ili osjećanje slične vrste bitno narušili moralnu predstavu o njemu kao o neokaljanom i čestitom. Ali te svoje snove on povjerava Ali hodži, ovdašnjem duhovniku, koji nakon zagledanja u sve "istočnajčke knjige" ustvrdi nepobitno da će on neumitnom logikom sna postati Ali - paša, i bogatun, i uživalac krasotice Almase. Tako Ali – paša nakon niz prepreka, nakon Hasan - dedine smrti, kupuje njegovu kucu, pronalazi bogatstvo, postaje paša, a Almasa postaje njegova. Dok je Ismet - efendija otputovao.

A kraj romana završava upravo na način ovog sna, uokvirenog i tragički osjenčenog smrću Ješue Bararona. Ješua Bararon nije mogao da u sebi ukroti zvijer pohlepe, tako da mu je ona na kraju i glave došla: u prevelikoj, vatrenoj žudnji da se makar i na prijevaru i putem mita domogne Hasan – dedina blaga Ješua je prevrnuo pameću, ali čak i u ludilu on je razaznavaoznakove koji govore o Hasan-dedi i o Ali – paši, potonjem Lepiru – kad je ovaj, ovječan slavom i obilježen ožiljcima rata ulazio u sarajevsku čaršiju, Bararon je istrčao pred nj i zamolio oproštaj:
- Alija Lepir... Ali – paša... Ti meni oprosti i daji halal... Ja tvoja nesretno ahbab Ješua...
- Dignite ga i odvedite u konake, pa ga obucite i darujte! – viknu paša. Ali kad luđaku priđoše čauši, zgranuše se jer je ležao ukočen, a na kaldrmu pred ustima mu se pušila lokvica krvi. Udarila ga kap... Pašin konj kopitom razmrska kamičke koji su bili poispadali iz njedara umrlog...

Ali – paša:
U svijetu u kojem se Lepir kreće postoje samo dvije stvari kojima se on trajno posvećuje - Sunce i Almasa. Često, čak i kad je gužva u ćaršiji i hamali imaju posla, on se iskrade iz čaršije i bježi na livadu da razgovara i da se povjerava Suncu, svom jedinom i najdražem prijatelju. Zbog te njegove neobične navike i maštanja na livadi dok sunce prži, šeherljani su to i prozvali "hava - muhabetom", razgovorom sa zrakom, a njemu samom je to bila prilika da gonjen ljubavlju makar na trenutak pobjegne iz svakidašnjice. Lepir je, kako god u ljubavi čist i nepatvoren, tako i moralno paradigmatski sazidan lik: uzorit, dobar, pošten, lišen zavisti I lakih uspjeha, u jednu ruku "meleć u ljudskom obličju". Takav, kakav je u običnom životu, sanjalica i dobričina, ali skladno oblikovana lika, Lepir nastoji zadržati i u onom preobraženom životu, u životu prožetom legendom i svekolikom moći: želi ostati, naime, mehka srca i dobre duše, pomagati uboge i nemoćne, darivati poštene i učene, te onemogućivati bahate i gramzljive. Alija je ličnost koja uživa veliko povjerenje sviju u čaršiji, iako je hamal i biće tako reći nižeg socijalnog reda. Upravo te su ga njegove osobine dovele u blizinu mnogih bogatih i uglednih Saraljila.

Vrsta djela: Roman

Mjesto radnje: Sarajevo

Vrijeme radnje: Osmanska vladavina u BiH

Tema: Tadašnji život hamala, pasa i begova u Sarajevu

Glavni likovi:
Alija leptir, Almasa, Mula - hasan dedo, Jesua, Irfan - Efendija, Ali - Efendija

Sporedni likovi:
Arifaga, Mehaga, Omeraga, Rifat, fra Anto, Zehra - hanuma, Safija, Ahmo

Pozitivci:
Alija leptir, Almasa, Mula - hasan dedo, Irfan - Efendija, Ali - Efendija, Arifaga, Mehaga, Omeraga, Rifat, fra Anto, Zehra - hanuma, Safija, Ahmo

Negativci: Jesua

Kratki sadržaj:
Knjiga Legenda o Ali - Paši Envera Čolakovića govori nam mnogo toga o životu i ljubavi, borbi, sudbini. Pisac nam na jedan veoma lijep način dočarava život siromaha - hamala, begova, pasa. Kako roman govori o životima, sa sobom nosi veoma mnogo poruka, koje uočimo čitajući roman. Pisac čitaoca uspijeva odvesti u prošlost, u vrijeme Turaka, pa čitajući sebi možemo stvoriti mnogo prelijepih slika iz tog doba. Naime, sam roman govori o Aliji leptiru, poznatom sarajevskom hamalu, koji posebnim trudom i radom postaje paša. Mnogo mi se sviđa to što Alijina borba završava uspjehom, čime pisac govori da svaku borbu koju započnemo trebamo i završiti, jer će nam se na kraju odužit.

Pisac također naglašava da Alija ništa ne bi uspio bez srca, ljubavi i poštenja, koje je pridavao svima. Naime, Alija se odriče i svoje ljubavi, kako bi pomogao drugima.

Stilska sredstva:
Epiteti: hladni dan, sretna majka, nov rad, stari čovjek, lijep grad, umorni pas, crne brčine, bolji svijet

Personifikacije: čaršija je, dakle, živjela tiho; brige su bile svedene na prepričavanja; crkve su pozivale na jutarnju molitvu; gradske kapije se otvaraju.

Metafore: blage i glupe oči; manjih prodaja; mirnim Sarajevom; čudni vilajet; krupni glas.
Onomatopeje: zvonjivom dozivale; melodiozno pjevali; pozdravljaju se tihim glasom; glas mu se zaori; reče; zapita se.

Usporedbe: našao je na cepenku kao i uvijek hamala Aliju; kapi padaju brzo kao da se nadmeću; noge dršću kao lišće žalosne vrbe.

Recenzija:
Legendi o Ali - paši postoje mnogobrojni prikazi i rcenzije. Jedan od recenzenata D. Djurić ne krije svoje ushićenje:
S užitkom se čita ovaj osebujni roman Envera Čolakovića. Pred svojim očima kao da vidimo kako žive oni stari ljupki dijelovi Šeher - Sarajeva. Vidimo uske i bučne prolaze čaršije, pune života i rada. Na sve ove gledali smo mi do sada često s vanjske strane. Tako smo i shvaćali ovaj život. Usto, bilo je to još i atrakcija za strance i - ništa više. A sada nam majstorsko pero Čolakovićeva otkriva drugu, pravu stranu ovoga čaršijskog života. Otkriva nam dušu onih starih, šutljivih ljudi koji gotovo nepomićno sjede pod starim niskim svodovima čaršijskih zgrada i zgradica, neumorno kuckajući..
Čolaković je dao svome Mula - Hasan dedi neke crte", piše Petar Grgec, "kojih nema ni u kojeg škrtca u svjetskoj književnosti... Ni jedna knjiga kao Čolakovićev roman ne daje tako intimnu i cjelovitu sliku čaršije, mahale i njezinih žitelja, sliku tihog kućnog života, morala i ljubavi, suosjećanja i patnje, uzleta duše i padova tijela, trpnje i nadanja. Dr Julije Benešić ne razlikuje se u svojim mišljenjima od mnogih koji su zavoljeli ovo nesvakidašnje djelo prožeto izuzetnom toplinom: Legenda o Ali - paši izvrsna je knjiga, visoko poetična priča o ljubavi Alijinoj i o njegovu samaritanstvu prema škrtcu koji je genijalno prikazan...
________________________________

Enver Čolaković rodio se 27. maja 1913. u Budimpešti. Otac mu bijaše industrijalac Vejsil - beg Čolaković, vlasnik mnogih nekretnina i sarajevske ciglane koja je sve do kraja drugoga svjetskoga rata zaposjedala područje današnjega glavnog željezničkog kolodvora, a njegova majka Ilona (Fatima - Zehra) izdanak je stare mađarske plemićke obitelji Mednyanszky. Nesretno i burno djetinjstvo, protkano selidbama i putovanjima, Enver Čolaković provodi uglavnom u Budimpešti, a nakon prvoga svjetskog rata obitelj Čolaković seli u Sarajevo. Do kraja 1942. završio je roman Legenda o Ali - paši, te autobiografsko djelo Knjiga majci, u kojem otvoreno ističe svoje antifašističko opredjeljenje i opisuje suvremena četnička, ustaška i okupatorska zvjerstva nad narodom, progone Židova i zatiranje muslimanskih sela. Ovo je razdoblje najplodnijeg Čolakovićevog javnoga rada. 1943. dobiva nagradu "Matice hrvatske" za najbolji roman, na temelju rukopisa romana Legenda o Ali - paši. Uz brojne pjesme objavljuje pripovjetke, novele, eseje, kazališne prikaze, političke osvrte u kojima se zalaže za bosanskohercegovačke muslimane, te roman u nastavcima Mujica Hanka. 1943. izvodi se i njegova salonska komedija Moja žena krpi čarape.

Legenda o Ali - paši, štampana 1944, dobiva oduševljene kritike tada najutjecajnijih hrvatskih pera. 1943 - 44. Čolaković je napisao zbirku pripovjedaka Lokljani, koje su međusobno povezane, i roman Melun. 1944. Čolaković hrabro objavljuje antiratnu pjesmu Majko u "Vijencu" br. 6 - 10. Konac rata Čolaković je dočekao kao slomljen čovjek. Pješice se iz Mađarske vratio u Zagreb, a zatim u Sarajevo gdje bijaše uhapšen. Iz Sarajeva je kao prebačen u Zagreb. Imanje mu je odmah nakon rata bilo eksproprirano. Mak Dizdar mu piše da se ne vraća u Sarajevo, jer će izgubiti glavu. Potpuno nevin, Enver Čolaković bijaše nekoliko puta u Zagrebu uhapšen 1945. godine. Ovo ga se duboko kosnulo, premda je ubrzo bio pušten na "slobodu". 1946. piše zbirku pjesama Iz moje samice i Zatvorske novele. Čolaković piše uglavnom lirsku prozu: Pisma nepoznatom i Mrak - Simfonija rijeci u a-molu. 1947. otpočinje pisanje autobiografskog romana Jedinac u stihovima. (Roman dovršava tek 1962.) Radi do iznemoglosti kao predavač matematike po mnogim srednjim školama, pa stiže pisati uglavnom samo pjesme. Njegovo je pjesništvo dostiglo svoju zrelost upravo u ovome razdoblju. 1953. piše Bajke o stvaranju svijeta, inspirirane Kur'anom i dopunjuje Lokljane, ciklus pripovijedaka o bosanskom selu između dva svjetska rata. 1953. dobiva sina Esada. Otpočinje pisati romane Mali svijetRasapSrce Marije Kavaljecke i dugu novelu Spirale. Postaje članom DKN, PEN-a i Društva prevodilaca Hrvatske. Tek 1970. Čolaković napokon zadobiva priznanja za svoj književni rad. Umro je 18. augusta 1976. od posljedica srčanog udara.

Нема коментара:

Постави коментар