понедељак, 29. октобар 2012.

Ivo Andrić - Pripovetke


Priča o kmetu Simanu, pripovetka Ive Andrića objavljena je 1969. godine u delu Priča o kmetu Simanu i druge pripovetke. Radnja se odvija u Bosni i Hercegovini za vreme njene okupacije od strane Austo - Ugarske. Godine 1876.  u malom hercegovačkom gradu Nevesinju narod se digao na ustanak protiv Turaka. Tu je poražena Turska vojska, a nakon toga počelo je da slabi i čitavo tursko carstvo. Za razliku od turske vojske austrijska vojska je jačala i polako je postajala najveća politička i vojna sila u tom delu Evrope. Godine 1878. Austrija je okupirala Bosnu i Hercegovinu. Zamenom turske vlasti austrijskom vlašću kmetovi su poverovali da je došao kraj  njihovim mukama. Verovali su i da će im nova vlast doneti nove uslove života, međutim za kmeta nije bilo nikakve promene, kmet je i dalje ostao kmet, a age su ostale age. Promenilo se samo ime države i vlasti. Društveni položaj kmeta nije se ni u čemu poboljšao. Nastala se teška i nesigurna vremena za narod Bosne i Hercegovine.

O djelu:
Kmet Siman je bio miroljubiv čovek koji je živeo mirnim i uobičajenim načinom života za jednog kmeta, sve do trenutka kada je došlo do promene vlasti. Tada, snažno verujući da je sve postalo drugačije, promenio svoje ponašanje, pobunio se i krenuo u borbu za pravdu koja je bila nedostižna. Siman je živeo u teškim i nesigurnim vremenima, u kojima su kmetovi bili iskorišćavani od strane svojih gospodara. Bio je svestan vremena u kome živi, šta mora da radi i kako mora da se ponaša. Poštovao je vlast i turske zakone, nije se suprotstavljao svom agi i ispunjavao je sve svoje kmetovske obaveze. Kada je tursku vlast zamenila austrijska bio je ubeđen da su stigle dugo očekivane promene, da su se promenom vlasti promenili zakoni i da je konačno postao slobodan čovek koga niko više neće moći da iskorišćava. Dugo potiskivani bes potlačenog čoveka i ogorčenje zbog nepravde izbili su na površinu. Mirni i poslušni kmet postao je samouveren i drzak čovek, koji nije želeo da se odrekne onoga što mu s pravom pripada. Ali, bio je u zabludi i grdno se pravario. Vlast jeste bila nova, ali su zakoni ostali stari. Kmet je i dalje bio kmet, a aga je ostao aga. Ne shvatajući da se ništa nije promenilo i da je njegova pobuna uzaludna, Siman se odlučno borio za svoje pravo. U toj borbi izgubio je svoje imanje i svoju porodicu i na kraju završio kao prosjak i pijanica.

Kmet Siman je bio uporan i tvrdoglav čovek. Verovao je da je pravda na njegovoj strani, da će iz borbe koju vodi izaći kao pobednik i ni pod koju cenu nije želeo da odustane od svog stava. Puno je pogrešio. Zbog svoje tvrdoglavosti i nepopustljivosti upropastio je svoj život i izgubio sve što je imao.

Analiza likova:
Siman Vasković
Kmet koji je živio svojim mirnim, uobučajenim životom. Siman je tražio svoje pravo, ali ondašnje "visoko društvo" nije dozvoljavalo da običan kmet traži pravdu jer je nikada nije ni imao. Siman se prerano digao u borbu za pravdu, jer da je još malo pričekao uz njega bi bilo još mnogo bosanskih kmetova kojima se kasnije počela buditi svijest. Siman se nije imao na koga osloniti, a pratile su ga same teškoće. Smirenje je nalazio u alkoholu, a zapao je u najlošije društvo, među pijance i propalice.

Ibraga Kološ:
Turski feudalac. Razlikovao se od drugih aga. Nije bio loš čovjek, naprotiv, u mnogočemu je popuštao Simanu. Kao ni jedan aga, Ibraga je sam dolazio po urod. Ali kada mu se Siman suprostavio i nije mu htio davati daće, aga ga je tužio sudu i dobio ono što je tražio. Od Simana je stvorio propalicu.

Glavni likovi: Kmet Siman Vasković, aga Ibraga Kološ

Tema: Sukob između kmeta Simana i age

Kompozicija pripovetke:
U pripovetci Ive Andrića Priča o Kmetu Simanu prikazana se vekovna borba između kmetova i turskih feudalaca kroz sukob kmeta Simana Vaskovića i age Ibraga Kološa.

Početak radnje: Ibraga dolazi na imanje kmeta Simana po svoj deo šljiva.

Zaplet: Siman ne dozvoljava Ibragi da odnese svoju trećinu. Tera ga iz svoje kuće  uz grube reči i pri tome se oseća odlično.  Ibraga je otišao praznih ruku, a Siman je izašao kao pobednik na „vekovnom megdanu", pri čemu je megdan metafora za vekovnu borbu između Srba i Turaka.  Nezadovoljan Simanovim ponašanjem Ibraga ga je kasnije tužio.

Rasplet: Sud je doneo odluku da Siman plati veliku odštetu, što je on odbio. Pošto je odbio da plati odštetu oduzeto mu je imanje, izgubio je porodicu i na kraju je završio kao prosjak.

Veletovci
Mjesto radnje: Na granici Bosne i Srbije

Vrijeme radnje: Početak 19. stoljeća

Tema: Ova kratka Andrićeva pripovijetka prikazuje nam junaštvo, veliku hrabrost i borbenost hajduka.

Kratki sadržaj:
Turci su odlučili da potpuno očiste planine i oslobode putove u tom kraju. Otpor su im davala dva hajduka koja su već pet godina bili klica bune na tom području. Jedan od njih je bio Stojan Veletovac iz malog sela Veletovci nedaleko od granice. Turci su opkolili tu dvojicu koji su se nalazili u kuli koja je pripadali porodici Crnojevića. Stojan je sa svojim drugom pružao veliki otpor i turci ni nakon desetak dana nisu uspjeli uhvatiti hajduke. Jedan od turaka se dosjetio kako bi mogli izmamiti Stojana, pošto su ubili Stojanovog prijatelja. Varka se sastojala u tome što su trebali dovesti Stojanova strica kojeg je ovaj jako volio. Tako su i učinili. Stojanov stria čiča Miloje trebao je na nagovor turaka pozvati Stojana na predaju. Ali čiča Miloje, iako u smrtnoj opasnosti, nije to učinio već je savjetovao sinovca da se ne preda turcima, a pogotovo ne živ. Turci ubiše čiču Miloja. Bila je oluja koju je Stojan iskoristio i tu je noć pobjegao. Turci su se morali vratiti u Užice i umjesto Stojanove glave poslali su čiča Milojevu glavu i glavu Stojanova prijatelja u Beograd. Tako se čičina glava ni kriva ni dužna našla na beogradskom bedemu, kao i glave mnogih drugih vojnika, hajduka.

Analiza djela:
Ivo Andrić u svojima djelima najčešće piše o događajima u našim krajevima u vremenskom razmaku od dolaska turaka pa do danas. Piše o samovolji, tvrdoglavosti i o patnjama naroda. Na poseban način opisuje likove u svojim odlukama, zaključcima, mišljenjima, doživljajima. On to opisivanje prikazuje na početku pripovijetke kako bi u daljnem pisanju još više obradio njihove postupke, i to na takav način da izazove čitateljevo razmišljanje i zaključke.

Zaključak:
U svojim pripovijetkama Ivo Andrić slika život Bosne, njene ljude i pejzaže, kao i posebnu atmosferu njenih sela i gradova. Kroz njegove pripovietke prodire osjećaj o praznini ljudskog života, o njegovom nestajanju da se suprostavi strastima i bolu, te osjećaj o njegovom vječnom i neizbježnom padanju u siromaštvo i smrt. U njegovim pripovijetkama dolazi do izražaja društvena problematika koja je savršeno iskazana u stilu i ljepoti njegovih rečenica. Sa uzbudljivom radnjom Ivo Andrić je stvorio poseban stil kojem nema premca u našoj književnosti.
________________________________

Ivo Andrić je rođen 9. oktobra 1892. u Travniku. Majka ga je još u povoju odnela u Sarajevo, gdje joj je muž službovao. Godine 1894. otac mu umire od tuberkoloze. Majka ga je odnela sestri svoga muža u Višegrad, udatoj za austrijskog žandarmerijskog narednjka sa kojim nije imala dece. Njih dvoje su prihvatili mališana i brinuli se o njemu,u svojoj kući na samoj obali Drine, koja se nalazila u neposrednoj blizini ćuprije Mehmedpaše Sokolovića. U Višegradu Ivo Andrić pohađa osnovnu školu. U jesen 1903. godine upisuje se u Veliku gimnaziju u Sarajevu, najstariju bosansko-hercegovačku srednju školu. Stanuje s majkom koja radi kao tkalja u obližnjoj fabrici ćilima. Među gimnazijalcima zapažen je kao pripadnik nacionalističke omladine. 24. juna u Velikoj gimnaziji u Sarajevu položio je veliku maturu. Iste godine, 14. oktobra upisuje se na Mudroslovni fakultet Kraljevskog sveučilišta Franje Josipa I u Zagrebu. Dobio je stipendiju Napretka, hrvatskog kulturno - prosvetnog društva iz Sarajeva.

Prije početka drugog svjetskog rata dobiva položaj poslanika u Berlinu. Sa slomom stare Jugoslavije izlazi iz diplomatske službe te vrijeme okupacije provodi u Beogradu, pokazujući svojim stavom negodovanje prema okupatoru. Poslije rata Andrić izbija kao pisac među vrhove jugoslovenske književnosti. Ivo Andrić je počeo pisati još prije prvog svjetskog rara. Njegovi prvi radovi objavljeni uomladinskim listovima i časopisima, kao što su Hrvatski đak, Bosanska vila itd. izraz su revolucionarnih, nacionalističkih težnji koje je gajio kao pripadnik napredne omladine. Međutim, početak njegova literarnog stvaranja označen je izlaskom knjige Ex Ponto u Zagrebu 1918. Iza nje se redaju ova djela: NemiriPut Alije Đerzeleza i Pripovetke. Pisao je i eseje o Njegošu, Goji itd. Poslije drugog svjetskog rata Andrić objavljuje svoja najzrelija djela: GospođicaTravnička kronika i Na Drini ćuprija te nekoliko knjiga pripovijedaka u kojima se pored starih i već objavljenih sukcesivno pojavljuju nove. Ivo Andrić je pisac velikog zamaha. Iako je po osnovnoj koncepciji realist, on se ne zadovoljava isključivo realističkim slikanjem, nego mu ono služi samo kao sredstvo da mirno i kontorlirano istakne u naoko običnim zbivanjima njihovu fantastiku i simboliku.

Prikazujući u svojim najboljim djelima život Bosne u davnim, historijskim vremenima, pored izvrsnih slika psihologije i mentaliteta bosanskog seljaka s jedne strane, a s druge njegovog ugnjetavača među kojima su se našli zajedno turski veziri i austrougarski namjesnici - pored, dakle, tih slika jednog objektivnog društveno - historijskog stanja, Andrić je dao ono što može samo pjesnik: golu ljudsku prirodu, njenu egzistencijalnu suštinu otjelovljenja u simbolima, među kojima se kao jedan od najljepših i najtrajnijih u našoj književnosti ističe most na Drini. U novije vrijeme naročitu je pažnju svojom dubinom i izražajnošču privukla njegova dulja pripovijetka Prokleta avlija, koju mnogi smatraju i njegovim umjetničkim najboljim djelom. Ivo Andrić je godine 1956. dobio je povelju za životno djelo, najvišu književnu nagradu u zemlji, a 26. 10. 1961. godine dodijeljena mu je Nobelova nagrada za književnost.

Nakon što je oboleo od teškog poremećaja moždanog krvotoka, Ivo Andrić umire 13. Marta 1975. 24. Aprila u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu položena je urna Ive Andrića.

2 коментара:

  1. Одговори
    1. Nije fora da sve prepises, vec da kada procitas pripovetku da bi analizirao(prepricao) tekst ti se podsetis dogadjaja (na ovom sajtu ili bilo kom drugom) i prepricavas po svom. Jer vecina nastavnika/ca pogleda po sajtovima pre nego da, da domaci ucenicima :D #ucenica

      Избриши