Francesco Petrarca - Kanconijer

Kanconijer (Canzoniere) je zbirka od 366 pjesama (317 soneta, 29 kancona, 9 sestina, 7 balada i 4 madrigala) posvećenih voljenoj ženi Lauri. Zbirka se sastoji od dva dijela: prvi je dio nastao za Laurina života, a drugi poslije njezine smrti. Pjesme su raspoređene tako da postižu kronološki tijek pjesnikove ljubavi, ali isto tako i njegov duhovni razvoj od čisto fizičkih do duhovnih stremljenja.
U liku Laure, Petrarca je ostavio ne samo spomenik voljenoj ženi već i trajni simbol težnje prema nedostižnoj ljepoti koja se pred kraj Kanconijera sve više pretvara u nebesku. Kanconijer je značajan i po tome što prvi put u povijesti pjesništva bilježi i iznosi čovjekov unutarnji svijet doživljaja.

Petrarkin sonet
Talijanski ili petrarkin sonet oblik je pjesme od dva katrena i dvije tercine s najčešćim rasporedom rima: abba abba cdc cdc.

Petrarkizam
Diljem Europe pjesnici oponašaju Petrarcu po osnovnim motivima i osjećajima. Petrakisti uzdišu za voljenom ženom, koja je uzvišena i nedostižna, ljubav je za njih bol i patnja, ali i inspiracija za umjetničko stvaranje. Hrvatski su petrarkisti Šiško Menčetić, Džore Držić, Hanibal Lucić i Mavro Vetranović.

Za života gospođe Laure

DA BI SE MENI ČASNO OSVETIO
(Per fare una leggiadra sua vendetta)

Da bi se meni časno osvetio
i u jednom danu niz uvreda sprao,
Amor luk snova uze krišom, kao
čovjek, što je žrtvu zamijetio.

Krepost se uz srce bješe stisla tako
da bi ga uz oko zaštitila bolje,
kad udarac smrtni siđe tamo dolje,
gdje se vršak strijele odbijao lako.

Al uzbuđena zbog napada prva,
ne imađaše vremena ni snage,
da se u tom jadu s oružjem odhrva,

il da me povuče – domišljata, smjela -
iz toga jada na brijeg misli drage,
kao što bi sada to uzalud htjela.

- ovom je pjesmom Petrarca opisao svoje osjećaje u trenutku kada se zaljubio u gospođu Lauru.

I BIJEL I SIJED STARČIĆ JEDAN KREĆE
(Movesi il vecchierel canuto e biancho)

I bijel i sijed starčić jedan kreće
od slatkog gnijezda, gdje mu život prođe,
pa prestrašena obitelj kad pođe,
pomišlja da oca više vidjet neće,

a zatim skupiv svu snagu što ima
za krajnje dane, savladav svu bolju,
koliko može jača dobru volju
i skršen od ljeta, pognuv se ka tlima,

dolazi u Rim, pun vjerskoga glada,
da bi mu mogo Njegov lik da sine,
lik koga i na nebu još se vidjet nada.

Tako i ja tražim, gospo, lik vam, jao,
u drugima, da me za njim želja mine,
te da bih ga pravog, živog ugledao.

- starac pred smrt odlazi u Rim vidjeti Veronikin rubac. Njegova mu vjera pomaže savladati sve teškoće na putu. On vjeruje u Veroniku i uzvisuje ju baš kao što uzvisuje i Lauru jer je već počeo svoju ljubav smatrati duhovnom. Na kraju pjesme počinje svoju ljubav tražiti u drugim ženama.

NE NALAZIM MIRA, A ZA RAT SAM MLITAV
(Pace non trovo, et non ho da far guerra)

Ne nalazim mira, a za rat sam mlitav,
plašim se i nadam, plamtim komad leda,
sad me svod uza se, sad na zemlji gleda
i stišćem prazninu i grlim svijet čitav.

Amor, što me drži svezana sred uza,
ne smatra me svojim, nit mi omču driješi,
neće da me smakne, nit da me se riješi,
ne voli me živa, stran sam mu bez suza.

Bez očiju vidim, bez jezika zborim,
poginuti žudim i tražim spas neki,
sam sam sebi mrzak, za ostale gorim.

Hranim se jadom, plačući se smijem,
smrt su mi i život jednako daleki,
gospo, vi ste krivi nevoljama tijem!

- ovaj je sonet preveo na hrvatski jezik Petar Zoranić (16. st.) u pastirskom romanu Planine. Prijevod je dosta slobodan, kao i Mažibradićev, pa je danas teško upotrebljiv. Zato je taj sonet prevoditelj ponovno preveo.

Poslije smrti gospođe Laure

NAJLJEPŠE LICE, ŠTO GA SVIJEST JE ZNALA
(Discolorato hai, Morte, il píu bel volto)

Najljepše lice što ga svijest je znala,
ti ublijedi, Smrti; divne oči zgasi,
a vez tijela – što ga sto ljepota krasi -
s jedinstvenom dušom, ti si potrgala.

S pokretom jednim sve mi blago strada,
najljepše riječi, što ih iko začu,
prisili na šutnju; ja ostah u plaču,
pa svud oko mene bol s dosadom vlada.

Žaleći me jadna zbog tolike tuge,
kadikad me tješit moja gospa stane,
osim te utjehe živeć nemam druge.

Dokle ona zbori licem sjaj joj igra
od kojeg bi srce s lakoćom da plane
u čovjeka ko i medvjeda i tigra.

- Petrarca sanja da ga Laura tješi. U cijeloj se pjesmi obraća Smrti kao nekoj osobi i prigovara joj što je uzela Lauru.

MISLI SE MOJE SADA ONOJ DIŽU
(Levommi il mio penser in parte ov'era)

Misli se moje sada onoj dižu,
koje ovdje nema, a srce je ljubi,
pa u trećem krugu, kojeg zlato rubi,
ja je opet vidim još ljepšu i bližu.

Za ruku me uze i reče: - U krugu
ovome još ćeš sa mnom skupa biti,
ne vara li nada, moro si se biti
zbog mene s jadom, snoseć mnogu tugu.

Umrijeh prije reda, ne razumije glava
ljudska moja dobro, što ti srce voli
ostalo je dolje i sakriva trava. -

Čemu maknu ruku, zašuti u sjaju?
Uz te riječi čiste, što liječe sve boli,
umalo da i ja ne ostah u raju.

- ovaj sonet ide u red najljepših Petrarkinih soneta. De Sanctis ga je neobično mnogo cijenio. To je jedna od onih pjesama po kojima je Petrarca i danas u talijanskoj lirskoj poeziji nedostižan uzor.

JA IDEM PLAČUĆ DANE, PROŠLE, TAVNE
(I'vo piangendo i mici passati tempi)

Ja idem plačuć dane, prošle, tavne,
potrošio njih sam, smrtna mi je bila
ljubav, ne poletjeh, a imađah krila,
da izvedem s njima, možda, čine slavne.

Ti, što mi poznaš krivnje zle i gadne,
vladaru neba, besmrtan, nevidljiv,
spasi krhku dušu, put zlu joj je vidljiv
i milošću svojom digni je, kad padne.

I jer stalno življah u oluji, boju,
nek spokojan umrem, da odlazak časni
otkupi na zemlji praznu mlakost moju.

Ostatku dana od kojih još stradam
ko i blizoj smrti pomogni, ne kasni,
ti znaš da u tebe ja se samo nadam!

________________________________

Quanto piu m'avvicino al giorno extremo

Kako se bliže moji zadnji časi,

a život ljudski redom kratko traje,

vidim da vrijeme ni hipa ne staje

i lažna nada pomalo se gasi.

Mislima velim: o ljubavi niti

zborit ne smijemo, jer u svakom trenu

snijeg kao novi nestaju i venu

snage nam tijela; mirni ćemo biti:

s njim će sve nade prestati da žive,

s kojih smo bili u zabludi dugo,

sve što veseli, boli, srdi, plaši;

te ćemo spoznat da često i drugog

privlače stvari lažljive i krive;

uzalud da su uzdisaji naši.

Pjesnik primjećuje da neće još dugo živjeti. Život svakog čovjeka je prekratak. Vrijeme uvijek teče i niti na trenutak se ne zaustavlja pa tako pjesnik gubi "lažnu" nadu koja ga je do sada tješila. Petrarca shvaća da u svakom trenu ima sve manje i manje energije za život i da ju nesmije rasipati. Govori da će s prestankom gibanja, odnosno kada napuste svoje tjelo, nestati svi osjećaji. Zadnju kiticu se može protumačiti na više načina. Jedan način bi bio da je ono što oni sada govore, još prije smrti, uzaludno jer uzaludno jer će postojati uvjek oni drugi koje privlače krive stvari bez obzira na to što oni kažu, a drugo je da njihovi uzdisaju nakon što umru su uzalduni, odnosno uzaludno im je to što se čude krivim stvarima koje drugi rade i mole boga da to zanemari. Od stilskih figura pojavljuje se kao i uvijek epitet.

Dolce mio caro et precioso pegno

O slatki znače, milo moje blago,

što Raj te čuva, Narav mi te diže,

ah, sućut tvoja zašto kasno stiže,

života moga potpora i snago?

Bar u snu tvojeg viđenja sam prije

dostojan bio; sad puštaš da patim

pomoći lišen: ta tko mi je krati?

A znam da srdžbe tamo gore nije:

zbog koje ovdje srca milostiva

stradanjem drugog katkada se slate,

te Amor svladan u svom carstvu biva.

Ti što me vidiš i ćutiš mi muke,

i jedina mi možeš skončat jade,

prikazom svojom stišaj mi muke.

Laura je mrtva i raj je čuva. Pjesnik je tužan jer je više niti u snu ne vidi kao prije pa se zapitao zašto bi to Laura njemu napravila kada u raju nema srdžbe. Pjesnik misli da je Laura jedina koja vidi njegove muke i da mu ona jedina može pomoći da ih se riješi ako mu se prikaže. Djelomično je u pravu jer ako pati za njom najbolje će mu trenutno pomoći da mu se prikaže, no onda će još više patiti kada mu se za stalno prestane prikazivati. On si sam jednini može pomoći. Mora sam prihvatiti da je više nema u ovom životu te krenuti dalje sa svojim životom. Od stilskih figura se javlja epitet.

Dicemi spesso il mio fidato speglio

Zrcalo vjerno govori mi moje,

duh trudan, koža izborana cijela

i oslabljena snaga, spretnost tijela:

Ostario si, očevidno to je.

Valja da Narav svi slušaju ljudi

jer vrijeme ne da sporit snagu njenu.

Ko voda vatru što gasi u trenu,

tad se iz duga, mučna sna probudih:

i vidim da nam život leti bijedan

i da nam kob je samo jednom sklona;

i usred srca glas mi zvoni jedan

Od nje što lijepih lišena je spona,

al, živa, bila stvor je izvanredan,

te svim je slavu, mnim, uzela ona.

Pjesnik vidi svoj odraz u zrcalu i shvaća da je star i slab. Petrarca se probudio i shvatio da život prolazi i da je bijedan, no još uvijek čuje u svome srcu glas Laure te se prisjeća kako je bila "izvanredna". Stilske figure koje su upotrebljene su hiperbola i epitet.

Dojam o djelu:

Soneti koje sam pročitao mi se nisu previše dopali zbog pjesnikovog stava prema Lauri. Nikako ju ne može preboliti što je pomalo iritantno, pogotovo ako se pokušate staviti u njenu poziciju. Ona ga ne želi no Petrarcaju voli i nakon što umre i još uvijek ju veliča iako ga ona nikada nije voljela. Često se pojavljuje hiperbola što dokazuje da pjesnik pretjeruje s ljubavlju prema Lauri. Iako bi neki mislili da to govorim jer se nisam zaljubio i slično, to nije točno jer Petrarca, čak i nakon što mu je Laura pokazala da nije zainteresirana za njega, ju je nastavio obožavati. Štoviše Laura do kraja svog života nije promijenila mišljenje, kao i Petrarca.

________________________________

Franceco Petrarca, talijanski pjesnik i latinski pjesnik, rođen je 20. 07. 1304. u Arezzu. Umro je 18. – 19. 07. 1374. u Arqua kraj Padove. Sin je prognanoga firentinskog notara koji se 1312. preselio u Avignon, tadašnje papinsko sjedište. Studira pravo u Moutpellieru i Bologni (1323.). Sprijateljio se s velikim suvremenikom Boccacciom, koji u njemu vidi duhovnog vodiča. Na Veliki petak, 6. ili 10. 04. 1327. zagledao se, kako sam tvrdi, u plavokosu i crnooku ljepoticu Lauru i ostao joj zauvijek odan, pa i nakon njezine smrti (1348.), iako mu ona nije uzvraćala ljubav. Njoj u slavu napisao je Rasute rime. Njegova poznatija djela su Kanconijer, Africa, Moja tajna.