Anton Pavlovič Čehov - Ujka Vanja

Bilješke o djelu:

Na kazališnom oglasu naslov drame i posebno dodatak „Scene iz života na selu" upućuje nas na neku idiličnu ili realističku priču iz života sela.  Pisac nas je zavarao. Radnja se odvija u zabiti ruskih prostranstava u selu na imanju Serebrjakova. Ista drama mogla se odigrati u provinciji bilo kojeg drugog gradića, bilo koje zemlje ili kontinenta. Rusko selo samo je okvir zbivanja, istina, jako utječe na protagoniste, ali pisac samo marginalno prikazuje rusko selo.

Čehov nam je satkao lirsko - psihološku dramu koja se temelji na oslikavanju morbidne atmosfere jedne porodice. Na unutrašnjoj dramatičnosti antijunaka otkrivamo zamorni i promašeni život glavnih likova.

Porodični odnosi na plakatu daju naslutiti zamršenost koja može dovesti do dramatičnosti. Jer tada su zajedno na imanju profesor u penziji Serebrjakov i njegova mlada žena Jelena od 27 godina, te profesorova kćerka Sonja iz prvoga braka, pa Marija, Sonjina baka, i onda Vojnicki, Sonjin ujak, pa još Telegin kao propali spahija te liječnik i osebnjak Astrov, ta zabitost karaktera u uskom prostoru različitih interesa može dovesti samo do sukoba. U toj nepovoljnoj rodbinskoj i krvnoj strukturi likova u zabiti imanja sudaraju se antijunaci koji oplakuju svaki na svoj način svoj propali i izgubljeni život. Naši su junaci svijesni da su prokockali smisao svoga života i da nemaju izlaza da sa poprave, a kamo li izmjene.

Naši su slabići samo drhtaji, osuđeni ne umrijeti nego na umiranje, ne živjeti nego vegetirati. Ne mogu pobjeći od sebe ni iz sebe, ne mogu se pomaknuti iz buke gdje su se nasukali i sada trunu kao olupine dok se ne raspadnu.

Serebrjakov, Jelena, Vojnicki, Sonja, Astrov, Telegin pripadaju ruskoj inteligenciji koja živi na zabačenom imanju okružena provincijalizmom, primitivizmom i zaostalošći ruskoga sela i sredine. Sredina ih je skrhala kao individue i preobrazila u prosječnost u kojoj se kreću. Bježeći od malograđanštine na kraju se utapaju u njoj. U podmaklim godinama, oko pedesetak i više, kada prave inventuru svoga života, shvaćaju da su ga prokockali u zabiti, da ga nisu iživjeli, da su ga utrošili uzalud, a najtragičnija je spoznaja da će i ostatak života provesti besmisleno, besciljno, dosadno, ubitačno dosadno čekajući smrt kao jedinu moguću promjenu.

Kada se tih šest nesretnika nađu zajedno svjesni svojih promašenih života i kada pokušaju pronaći krivca za svoje stanje, Čehov nam razotkriva njihove psihloške drhtaje, ugođaj trule atmosfere, a sve to ukomponirano u lirskom ruhu.

Pisac ne ocjenjuje postupke likova, pa iz dijaloga ne upoznajemo sve njihove osobine. Čehov ulazi u njihovu psihu i neutralno je razotkriva.  Upoznajemo nemire i osjećaje junaka, a vanjska kretanja i zbivanja sporadična su.

Skučenost i ograničenost vanjskih zbivanja dramski je opravdana zbivanjem u jednom danu i noću, na verandi i u sobi imanja Serebrjakova. Dramsko književno djelo Ujak Vanja slojevito je, umjetnički virtuozno i spada u antologijske klasike. Redatelj mora biti samo oprezan da u kazališnoj izvedbi nečim ne pokvari vrijednost književnog djela.

Analiza likova:

Vojnicki

Drama nosi naslov Ujak Vanja, pa bi glavni lik trebao biti Vojniciki, Ivan Petrović. Vojnicki je dekadent koji u 47. godini spoznaje uzaludnost svog života. Dvadeset i pet godina radio je na imanju profesora Serebrjakova da bi se ovaj mogao u gradu baviti naučnim radom. Vojnicki spoznaje da profesor nije bio nikakav veliki literarni stručnjak kojemu se trebalo diviti kao božanstvu i da je on utukao svoj život za jednu običnu ništicu.

Sonja

Sonja je nesretna žena, zaljubljena u liječnika Astrova koji je ne voli.

Sonja sa svojim ujakom Vojnickim vodi imanje. Ona puno radi.  Sonja je realni lik. Predstavlja tip žene koja je bez prava na pobune, primorana da prihvati svoju nesretnu sudbinu. Sonja je neiživljena i nikada neće ni živjeti. Nikada neće biti voljena. Ona je žrtvovana i svoju žrtvu prima mirno. Sonja je smirenje, nema krika ni pobune kod nje.

Kada spoznaje da joj je sudbina okrutno zapečaćena očekujemo njen jauk.  Naprotiv, Sonja pronalazi bizarno kršćansko otkupljenje i spas. Tko je patio na ovome svijetu, a do tog kraja mora se strpljivo raditi.

Sonjinim dijalogom točno završava drama.

A kad nam do|e naš sudnji cas, pokorno cemo umrijeti i tamo, na onom svijetu, reci cemo da smo patili, da smo plakali, da nam je bilo teško i bog ce se sažaliti na nas; onda cemo, ujko, mili ujko, vidjeti drugi život- svijetli, divan, lijep, radovati cemo se i na sve sadašnje naše patnje pogledati cemo ganuto, s osmjehom- i odmoriti cemo se.

Astrov

Astrov je liječnik u zabiti i primitivnosti ruskih sela. Naporno radi.  Određenu simpatiju Čehov stidljivo poklanja Astrovu. Možda je uzrok tome što je i Čehov bio liječnik. Astrov je osebnjak, bez porodice. Za razliku od Vojnickog gotovo ravnodušno i bez borbe pomirio se sa besmislom svoga života. Astrov više ne vjeruje ni u svoje sposobnosti pa za sebe kaže: Kod Ostrovskog u jednom komadu postoji covjek s velikim brkovima i malim sposobnostima...To sam ja.

Jelena Andrijevna

Jelena Andrijevna, mlada žena staroga profesora, u žabokrečinu ljudskih duša unijela je nemir. Probudila je mrtvilo u Astrovu, a naročito u Vojnickom. Jelena postaje žena fatum. Jelena je nesretna žena koju svoju najveću nesreću prima sa manje emocija, donekle racionalno.

Stari profesor

Stari profesor uzrok je uništenja mnogih života. Optužuju ga i mrze njegova žena i Vojnicki. Sonja svoga oca voli i žrtvovanje za njega prihvaća kao nešto prirodno. Profesor je star i bolestan i ljubomoran je na mladost. U biti je umišljena veličina koja u zimi svoga života očekuje od svih još malo pažnje. Profesor ne govori o svome radu, ali ga Vojnicki bolno secira.

Likovi drame su slabici i malenkonicni tragicari. Nihilizam se bolesno uvukao u njih i spremni su na tiho propadanje.
Vojnicki koji je na tren reagirao ljudski i pobunio se pretvara se ponovo u bezlicnu sjenu spreman da sa Sonjom propati ostatak života.
Pristati svjesno na predaju, na vegetiranje, pomiriti se sa cinjenicom da si živ zakopan u zaostalosti riskog sela i da ceš tu lagano umirati, cini likove drame drasticno tragicnim. Oni nemaju moc ni umrijeti brzo. U takvoj atmosferi života cehov ponire duše svojih junaka i prikazuje ih kroz dramski dijalog. On ih slika, prikazuje, ali ih ne objašnjava ili optužuje. Kroz dijaloge je oslikana atmosfera i nema poruke ili poruke pisca. Prikazano je stanje duša u odre|enom prostoru i vremenu iz kojega nisu mogli pobjeci.

_______________________________

Anton Pavlovič Čehovrođen je u Taganrogu u Ukrajini 1860. godine. Rođen je u trgovačkoj obitelji. Nakon gimnazije u rodnom gradu se upisuje na Medicinski fakultet u Moskvi, te se kao student počinje baviti pisanjem. Završava fakultet i postaje liječnikom. Kroz cijeli život se borio sa oskudicom i završio kao srčani i tuberkulozni bolesnik. Putovao je na otok Sahalin istraživati životne uvjete kažnjenika, ali se nije bavio politikom. Ženi se glumicom O. L. Knipperovom. On je pripovjedač, novelist i dramatičar, a po zanimanju liječnik. Najbolja njegova djela su novele i pripovijesti. Surađivao je s velikom opernim redateljima. Svoj plodonosni i stvaralački život završava 1904. godine, gdje umire u lječilištu Badenweiler. Čehov je među ostalim poznat kao dramski pisac i tvorac antiteatralnog kazališta i psihološke drame, te je uvelike djelovao na kasnije generacije pisaca, kako u Rusiji tako i van Rusije.

Njegova poznatija djela su: Tri sestre, Galeb, Ujka Vanja, Čovjek u futroli, O ljubavi, Zaručnica, a prožeta su humorom i blagom ironijom. Pisao je i kraće humoreske u kojima je prikazivao obične ljude koje je društvena sredina izobličila i otuđila. Oblikovane su drugačijom tehnikom od načina pisanja ruskih realističkih pripovjedača. Kod njega nema junaka, nema velikih zbivanja, nema zamršene fabule. U novele unosi lirske digresije, glazbene elemente i obični jezik. Pisao je drame komičnih jednočinki, a kasnije sa više činova. Tako je Čehov postao primjerom modernoga impresionističkog dramskog pisca koji je utjecao na razvoj moderne dramske književnosti.