Ivana Brlić Mažuranić - Priče iz davnine

Evo kako su nastale PRIČE IZ DAVNINE: Jedne zimske večeri bio je naš dom, protiv običaja, potpuno tih. Nigdje nikoga, sobe velike, svuda polutama, nastrojenje tajnovito, u pećima oganj. Iz posljednje sobe - velike blagovaonice - začuje se: "kuc! kuc!" - Tko je? - upitam. Ništa! Opet: "kuc! kuc!" - Tko je? - i opet ništa. Nekim tajnovitim strahom stupim u veliku blagovaonicu, i najednom: radosni prasak, udarac, mala eksplozija! U velikom kaminu prasnula je na vatri cjepanica, - na vratašca kamina izlete mi u susret iskrice, ko da je roj zvjezdica, a kad raskrilih ruke da uhvatim taj žilavi zlatni darak, podigle se one pod visoki strop i ... nije ih više bilo. I tako onaj roj iskrica - zvjezdica ipak bi uhvaćen - i to u Šumi Striborovoj - i ona nastade upravo uslijed njih. Iza ove prve priče nastadoše još ostale, njih još sedam, dakle su i one kao i Šuma Striborova izletjele kao iskra sa ognjišta jednog drevnog slavenskog doma.

Književni rod: epika

Književna vrsta: bajke
Kad budete čitali priče iz ove knjige, učiniće vam se da ste nešto slično već čuli ili pročitali. To je zato što se u njima osim o realnim likovima i mogućim zbivanjima, govori i o neobičnim i nestvarnim događajima i likovima: vilama, divovima, patuljcima, čudotvornim predmetima, zmajevima ili nekim drugim čudovišnim bićima, koja su stvorena maštom nepoznatog pripovedača ili umetnika - književnika. Reč je, dakle, o bajkama. U ovoj knjizi imamo pet bajki, koje su nastale po motivima slovenskih legendi.

U Pričama iz davnine također se uz pomoć neobičnog djeluje na obično. Naime, čuda obitavaju posvuda, ona mogu biti dobra i naopaka, svakome prema zasluzi, kaže autorica. Priče se temelje na hrvatskoj i slavenskoj mitologiji te izvrsno postižu privid davnine. Usporedo s čudesnim bićima iz narodne predaje, Domaćima, Bjesovima, Striborom, Regočem, Baganom, Kosjenkom i dr. sudjeluju i ljudska bića iz svakidašnjice: djeca, starci, ribari, junaci i žene. Književnica izvrsno oponaša mitsku shemu moćnog zla i moćnog dobra, a pritom naravna bića od nadnaravnih preuzimaju djeliće mitske snage koji im pomažu svladati kompliciranu zbilju. I oni poput Hlapića često kreću na putovanja. Putujući začaranim šumama, jedreći morima, probijajući se podmorjem, leteći među oblacima oni se na muževan, dječji ili ženski način približavaju cilju. Povratak s putovanja donosi ispunjenje osnovne etičke zadaće a time i veliku završnu sreću te mir u duši ispunjen ljubavlju prema bližnjemu.

Jezik i stil Priča iz davnine:

Na jezično-stilskoj razini Priča iz davnine primjećuju se stalni epiteti iz usmene književnosti, formulizirani bajkoviti počeci, hiperbole, kontrasti, pitalice i zagonetke, nerijetko također ritmički organiziran ili rimovan prozni iskaz. Za oživljavanje raznih arhetipskih slojeva u jeziku značajne su raznovrsne magijske riječi, arhaizmi, lokalizmi, riječi iz slavenskog folklornog naslijeđa; znatna je uloga prepuštena i magijskim brojevima: primjerice, Palunko tri dana ne lovi ribu da bi prizvao čudo, Regoč triput magijski udara nogom o zemlju da bi mu se otvorio put u podzemlje, guja daje tri smrtonosne naredbe majci i sl.

Mitsko pravrijeme sugerira se uz pomoć glagolskih oblika, za davnu prošlu radnju pluskvamperfektom, za preteritnu trajnu i doživljenu radnju imperfektom. Blagu arhaičnost književnica je postigla uz pomoć aorista, dramatičnost historijskim ili pripovjedačkim prezentom, a za izricanje prošlosti rabila je također futur, kondicional pa i vrlo stilogeni historijski imperativ. O postanku Priča iz davnine, pisala je u pismu sinu Ivanu koje je objavljeno u „Hrvatskoj reviji" 1930. godine, a poslije u predgovorima više izdanja te knjige. Pritom je na mit gledala kao na sažetu sliku svijeta, kao na repeticiju opće ljudske povijesti, a na pisca koji se tom građom služi, kao na proroka koji dopire do same jezične srži.

________________________________

RIBAR PALUNKO I NJEGOVA ŽENA

Tema: Kako je ribar Palunko tragao za izmišljenim bogatstvom i lagodnim životom.

Ideja: Lepotu i harmoniju života treba tražiti u stvarnosti, a ne u nestvarnom iščekivanju sreće van nas samih.

Fabula

Siromašni ribar Palunko nezadovoljan je monotonijom svog života u siromaštvu. Zareče se da će tri dana i tri noći sedeti u svom čunu, a ribe neće hvatati kako bi mu ovaj zavet pomogao. I zaista trećeg dana iz mora se izdigne srebren čun, a u njemu Zora - djevojka i reče: - Tri dana čuvao si život mojim ribicama, a sad reci, što želiš da ti dobro učinim? On je zamoli da ga izbavi iz ove bede, jer nikakve radosti nema.
- Idi kući, naći ćeš što ti treba, reče ona i nestane. Kad je došao kući, pred njega izađe sirota devojka i kaže da joj je umrla majka te da nikoga nema na svetu, nego da je on uzme za ženu. Palunko se seti saveta Zore - djevojke i uplaši se da ne pokvari sreću, pa siroticu uzme za ženu. Međutim, ništa se posebno nije događalo. Da bi ga utešila žena mu je pričala lepe bajke. Sluša Palunko, a od radosti mu srce poigrava.

Zaboravio bedu, a još više se obradovao, jer poverova da je njegova žena, u stvari vila i da će mu to jednog dana doneti izobilje i sreću. Poželeo je da živi kao neki bogati župani i gavani "u slasti i lasti i u raskoši". Put do zamišljenog bogatstva dug je i težak. Natera Palunko svoju ženu da sa malim detetom traži Morskog Kralja, odnosno put do zamišljene sreće. Putujući žena zaspi od umora. Kad se žena probudila, ali nestao sin Vlatko. Koliko se tada zaprepastila, ukočile joj se suze, a od velike žalosti nije mogla da izgovori ni jednu reč.
Na moru Palunko opet sreće Zoru - djevojku i jada joj se: - Gori je ovo jad nego li prije bijaše. Nestalo djeteta, žena nijema, kuća pusta. Zora - djevojka mu obećava pomoć, ali ga i upozorava. - Velikoga ćeš se dobra i raskoši nauživati u Kralja Morskoga, ali znaj: na zemlju ne možeš da se vratiš, jer su ti strahovite straže postavljene.

Da li je Palunko dobro procenio tu opasnost? Nije. Rekao je: - Neću se... zemlje zaželjeti, gdje ostavljam pustu nevolju.

Kod Morskog Kralja Palunko je doista naišao na veliko bogatstvo: zlatni pesak, mermerne zidove, grane od bisera, stolove od korala i ograde od zlata. Doživljava tragičnu sudbinu: postaje zarobljenik Morskog Kralja, rob u carstvu izobilja, koji je izgubio ono što je čoveku najdraže - slobodu. Morao je da zabavlja Kralja tako što se prebacivao po zlatnom pesku kao veverica. Tome su se svi dvorjani silno smejali, a najviše mladi princ. Kad se Palunko malo bolje zagledao, prepoznao je u princu svoga sina Vlatka.

Tad je Palunko postao svestan da je imao sreću (sina i ženu), ali da ju je izgubio. U potrazi za nedostižnim Palunko gubi i ono što je dotad imao: sina i ženu. Neophodan je natčovečanski napor da se vrati izgubljeno. Dok Palunko pod morem tuguje za svojom srećom, njegova žena obilazi majčin grob. Javlja joj se majka u liku košute, koja je savetuje kako da pomogne Palunku. Da bi to ostvarila morala je da prođe kroz tri pećine i tri velika iskušenja. U prvoj pećini srela je groznu veliku zmiju, majku svih zmija; a u drugoj pećini pticu orijašku, majku svih ptica, i na kraju u  trećoj zlatnu pčelu. Zmija i ptica propuštaju Palunkinu ženu jer su njihova deca (ptice i zmije) molile svoje majke da se malo odmore. Najdramatičniji deo priče je izbavljenje sina Vlatka iz dvora Kralja Morskog.

Likovi:

Palunko - Sanjario nekom lagodnom životu bez rada i truda, o sreći koju mu drugi donosi. Na početku priče više je vodio računa o svojoj nego porodičnoj sreći. Tek kad je tu sreću izgubio, shvatio je. Vrednost ovog lika je postala potpuna kad je rešio da se vrati pravom, stvarnom životu i porodici. Palunkova žena: Ovaj lik je od početka do kraja bajke ostao obasjan svetlom dobrote, trpeljivosti, istrajnosti, skromnosti i vernosti. To je žena koja se hrabro bori za sreću i spas svoje porodice.

Razgovor o bajci: Ribar Palunko i njegova žena

Zašto je Palunko nezadovoljan?
- Zbog siromaštva. Želi lagodan život bez truda i rada.

Šta čini Palunko da promeni život?
- Tri dana i tri noći samo je sedeo u čunu, a ribe nije pecao.

Šta se onda dogodilo?
- Iz mora se pojavila Zora djevojka u srebrnom čunu.

Šta je Zora djevojka rekla Palunku?
- Tri dana čuvao si život mojim ribicama, a sad reci, što želiš da ti dobro učinim?

Objasni u čemu je zagonetka dara Zore - devojke u obličju sirote devojke!
- Palunko nije svestan veličine poklona čak ni onda kad dobije sina, jer sreću vidi samo u bogatstvu i raskoši. Kad je izgubio sina, žena onemela Palunko ponovo se susreće sa Zorom djevojkom i traži pomoć.

Šta kaže na to Zora djevojka?
- Velikoga ćeš se dobra i raskoši nauživati u Kralja Morskoga, ali znaj: na zemlju ne možeš da se vratiš, jer su ti strahovite straže postavljene.

Da li je Palunko dobro procenio tu opasnost?
- Nije. Rekao je: Neću se... zemlje zaželjeti, gdje ostavljam pustu nevolju.

Kod Kralja Morskog Palunko je našao silno bogatstvo, ali ga je čekalo veliko iznenađenje. Koje?
- Prepoznao je svoga sina u liku mladog princa.

Bio je to tužan trenutak. Zašto?
- Dok se Palunko, da zabavi Kralja, premetao preko glave kao veverica, ovome su se svi dvorjani smejali, a posebno mladi princ, tj. njegov sin.

Da li je Palunko ikad spoznao u čemu je sreća?
- Jeste, kad je izgubio sina, a žena mu zanemela, a naročito kad je kod Morskog Kralja shvatio da sloboda vredi više od srebra i zlata.

Dok Palunko kod Morskog Kralja "uživa" u slasti i lasti, šta radi njegova žena?
- Odlazi na majčin grob. Majka se javlja u liku košute i savetuje je kako da pomogne Palunku.

Na kakva sve iskušenja nailazi Palunkova žena?
- Morala je da prođe kroz tri pećine. U prvoj pećini srela je groznu veliku zmiju, majku svih zmija; a u drugoj pećini pticu orijašku, majku svih ptica, i na kraju u trećoj zlatnu pčelu.

Zbog čega Zmija orijaška i Ptica kljuna gvozdenoga dozvoljavaju Palunkovoj ženi prolaz kroz pećine?
- Zato što je ona usput hranila njihovu decu, a deca za uzvrat molila majke da malo odmore dok Palunkova žena ne prođe.

Na kraju, izdvoj u priči najuzbudljiviji trenutak po sopstvenom mišljenu.

________________________________

ŠUMA STRIBOROVA

Tema bajke: Stradanje starice od pakosti svoje snahe.

Ideja bajke: U životu treba da razlikujemo dobro od zla, poštenje od nepoštenja, ljubav i dobrotu od mržnje i zlobe i da se uvek za pobedu dobra nad zlim treba boriti.

Fabula

Začarana šuma Striborova, u kojoj se dešavaju mnoga čuda, ostaće takva "dokle god u nju ne stupi onaj kojemu je milija njegova nevolja nego sva sreća ovoga svijeta". Momak je zašao u začaranu šumu da naseče drva. Tu je bila u obliku zmije "ljudska duša, rad grijeha i zlobe ukleta". Nju je ukletosti mogao osloboditi samo mladić koji bi se venčao sa njom. Da bi zavela naivnog mladića, ukleta duša se iz zmijskog oblika pretvorila u lepu devojku, ali joj je u ustima i dalje stajao gujin jezik. Mladić dovodi u kuću devojku. Kad mu je oprezna i pametna majka rekla da je doveo guju-devojku, sin se skamenio od čuda: otkud njegova mati znade da je ono bila guja? Razljuti se u srcu i pomisli; - Moja majka mora da je vještica. I odmah zamrzi na majku.

Počelo njih troje živjeti zajedno, ali ono zlo i naopako: Snaha jezičkiva, nazlobna, proždrljiva i goropadna. Majka je morala da se pokorava i da izvršava sve zapovesti goropadne snahe: da joj sa litice visoke do oblaka donese snega da se umije i da ide na zamrznuto jezero i uhvati šarana za ručak. "Domaći" (patuljci) pomažu majci da pred sinom otkrije guju - snahu tako što su pod kvočku podmetnuli svračija jaja, a kad se izlegli, snaha, kao svaka guja, polakomi se na svračiće i isplazi jezik. Kad je sin video, u prisustvu celog sela, da mu žena ima gujin jezik, još više se razbesneo i majku iz kuće izbaci. Majka odlazi kod šumskog starešine Stribora, koji želi da joj pomogne da se u selo vrati mlađa za 50 godina, ali pod uslovom da iz sećanja izbriše sina. Majka, međutim, odgovara:

- Ali ja volim ostati u svojoj nesreći, a znati da imam sina, nego li da mi daš sve blago i dobro ovoga svijeta, a da moram zaboraviti sina. Ovaj odgovor majke učinio je da prestanu čari u Striborovoj šumi, jer je u nju konačno kročio neko kome je bila draža njegova nevolja nego sva sreća ovoga sveta.

Mjesto radnje: Šuma Striborova, selo

Vrijeme radnje: Davno

Tema: Ljubav majke prema sinu

Osnovna misao: Dobro pobjeđuje zlo

Likovi: Majka, sin, snaha, Malik Tintilinić, Domaći, Stribor i djevojka

Likovi:

Majka - Ona je mudra, oprezna, ali i trpeljiva. Najveća njena odlika je: neizmerna ljubav i privrženost prema sinu. Sin: Pošten je, ali lakoveran, povodljiv, naivan, "slep kod očiju", ne razlikuje istinu od laži, te tako postaje nepopravljiv i nepravedan prema majci, ali na kraju uviđa u kakve je životne zamke upao. Kaje se, od majke traži i dobija oproštaj i nalazi svoj pravi životni put.

Snaha - Spolja gladac, a unutra jadac, Na jeziku med, a u srcu jed. Ove narodne poslovice odgovaraju  snahinim osobinama. Dakle, "ujedljiva kao prava zmija", proždrljiva, goropadna sa svim negativnim ljudskim osobinama. Ta njena zla obavijena su devojačkom spoljnom lepotom, ali im je, ipak, ostao jedan znak prepoznavanja. Koji? Zmijski jezik. I danas za neku pokvarenu i lošu osobu kažemo: on je prava guja, odnosno, on je prava zmija.

Razgovor o bajci Šuma Striborova
Kakva je šuma Striborova?
- To je začarana šuma u kojoj živi Stribor, šumski starešina i čarobnjak, zmije u kojima su uklete duše grešnih ljudi, duhovi, životinje koje se upravljaju po komandama drugih fantastičnih stvorova.

Dokle će ostati takva?
- Dokle god u nju ne stupi onaj kojemu je milija njegova nevolja nego sva sreća ovoga svijeta.

Ko otklanja čaroliju?
- Majka, jer više voli sina nego sve blago ovoga sveta.

Zbog čega se sin ženi devojkom, iako zna da je bila zmija?
- Očaran je njenom spoljašnjom lepotom.

Kako se snaha ponaša prema svekrvi?
- Goropadno i hirovito, traži od nje da joj sa litice visoke do oblaka donese snega da se umije i da ide na zamrznuto jezero i uhvati šarana za ručak.

Ko pomaže da se otkrije istina za lepotu devojku?
- "Domaći" (patuljci) pomažu majci da pred sinom otkrije guju - snahu tako što su pod kvočku podmetnuli svračija jaja, a kad se izlegli, snaha, kao svaka guja, polakomi se na svračiće i isplazi jezik.

Šta misliš o postupcima sina prema majci?
- Njegovo ponašanje je za osudu. Zatravljen spoljašnjom lepotom svoje žene ne veruje ni svojim očima, pa bes iskaljuje na majci koja ga uprkos svemu mnogo voli.

Zašto je majci draža njena nevolja nego sva sreća ovoga sveta?
- Kada joj Stribor, starešina šume, ponudi mladost i lepotu pod uslovom da iz sećanja izbriše sina, ona odgovara: - Ali ja volim ostati u svojoj nesreći, a znati da imam sina, nego li da mi daš sve blago i dobro ovoga svijeta, a da moram zaboraviti sina.

________________________________

LUTONJICA TOPORKO I DEVET ŽUPANČIĆA

Tema: Kako su devet javorića postali devet mladića - župančića, a od grabića malešan momak Toporko.

Ideja: Čovek je deo prirode i svaka izolacija predstavlja udarac na slobodu i pravilan fizički i psihički razvoj.

Fabula

Priča počinje o tome kako je seoski župan Jurina video na livadi devet javorića koji niotkud nisu imali vode, pa naredio seljanima da do njih dovedu vodu. Čarobnjaku Neumijku ovo bi milo, te odluči da u znak zahvalnosti pomogne županu. Bogati Jurina je, naime, mnogo bio tužan jer nije imao dece. Deda Neumijko savetuje  župana šta da radi sa devet javorića da bi od njih postali župančići. Uz javoriće zajedno je rastao i jedan grabić. Kad je po čarobnjakovom savetu posečeno devet javorića, posečen je i grabić. Njega župan da drvodelji da  napravi toporište (držalje). Drvodeljina žena, međutim, postupi isto kao i županova.

Stavi grabov panjić u kolevku i stane ga ljuljati do ponoći, a tad se od njega stvori sitan momčić kao što se od javorova stvoriše župančići, koji su, pak, bili znatno krupniji. Pošto je bio namenjen za držalje (toporište), baka mu dade ime Toporko. Drugi deo imena Lutonjica u vezi je sa legendom o detetu stvorenom od komada drveta. Rasli župančići, ali bez kose, jer Jurina nije do kraja ispoštovao Neumijkov savet. Rastao i Toporko i jednog dana poželi da se sretne sa braćom. Otkriva im tajnu da su zajedno rasli. Župan sa sinovima izlazi na konjima van kapija tvrđave. Njegov glavni zapovednik postaje zavidan i namerava da sekirom pobije župančiće. Međutim, Toporko se pretvara u držalje sekire i sprečava nesreću.

Deda Neumijka, čudnom moći, u oblake odvodi Toporka i devet župančića. Oni postaju njegovi đaci. Prolaze kroz nevolje i patnje, a osvetoljubivi deda Neumijka nikako im ne da da se vrate na zemlju. Malešni, ali mudri Toporko lukavstvom doznaje od Neumijka tajnu povratka na zemlju. Takođe, savetuje župana kako će doznati koje među njegovim dvorjanima hteo nauditi župančićima. Zatim, uz bakinu pomoć ostvaruje svoj plan o bekstvu sa devet župančića od Neumijke. Zlobnog županovog zapovednika stiže zaslužena kazna. Župan naređuje da se sruše zidovi kojima je grad bio odvojen od ostatka županije. Župan je ostario, ali su dorasli župančići.

Likovi:

Lutonjica Toporko je fizički znatno slabiji od župančića, ali je od njih mudriji, pametniji, odlučniji, snalažljiviji i  za pravi život spremniji. Stalni dodir s prirodom očvrsao je u njemu moć prilagođavanja, dao mu je prirodnu snagu i izdržljivost uprkos slabašnom telu.

Djed Neumijka (čarobnjak) nebom prolazi zorom u svitanje i noću u smiraj. U dva koraka nebo pređe; po livadama rosu polaže; bradom vetar razmahuje, a noktima oblake para, pa gde treba kišu obara; maglu rasteruje da sunce ogreje... nit se mije, nit se brije, niti nokte podrezuje.

Razgovor o bajci

Kako su postali župančići i Toporko?
- Od devet javorića i jednog grabića.

Zašto je čarobnjak Neumijko nagradio župana Jurina?
- Zato što je Jurina naredio da se javorićima dovede voda.

Kakva je razlika između Toporka i župančića?
- Toporko je sitan momčić, a župančiće znatno krupnije, ali je od njih mudriji i izdržljiviji.

Kakav utisak na tebe ostavlja ded Neumijka?
- Meni je vrlo simpatičan lik, dobroćudan i pravedan, zaštitnik biljnog sveta, spreman je da nagradi svakog ko drveće voli.

________________________________

KAKO JE POTJEH TRAŽIO ISTINU

Vrsta djela: Bajka u prozi

Mjesto radnje: Šuma, krčevina

Vrijeme radnje: Vrlo davno doba

Tema: Potjehovo traženje istine

Ideja: Trebamo slušati svoje srce jer ono ne može pogriješiti kao razum

Kratki sadržaj:
Starac Vjest živio je sa svoja tri unuka na jednoj krčevini u staroj bukovoj gori. Jednog proljetnog jutra poslao ih je u šumu da vide što je s pčelama. U šumi je bilo još mračno i hladno od zime pa su pozvali Svarožića da im donese svjetlost. Svarožić im je pokazao svijet i rekao im da ostanu uz djeda i pomažu mu dok ne umre. Kad su se vratili kući, zaboravili su što im je Svarožić rekao i tada je Bjesomar, koji je mrzio Vjesta jer ga je gušio dim njegove svete vatre (simbol poštenja), poslao svoje male bjesove da obmanu unuke i tako uništi starca. I Marun i Ljutiša su podlegnuli riječima malih bjesova, ali Potjeh je ostao pri istini i pošao ju je tražiti. Njegov bjes ga je pokušavao obmanuti cijelu godinu, ali Potjeh je ostao pošten kao i prije dok su njegova braća postajala sve tvrđeg srca.

Tako su zamalo ubila vlastitog djeda, a uto je Potjeh poginuo kad je saznao istinu i da se ogriješio o djeda kojeg nije smio napustiti, poginuo i njegov bjes je počeo cičati i vrištati od žalosti. Tako su bjesovi braće iskočili iz njihovih torbi i oni su potrčali i spasili djeda... Zatim su sva trojica pošla do Svarožićevih dvora pred kojima je Potjeh sjedio i plakao jer nije mogao ući i djed je umro za njega i proveo ga kroz vrata... Bjesomar je od ljutnje odrezao rogove svoj trojici bjesova, ali njegova
sramota i neuspjeh su ostali.

Likovi:
- starac Vjest
- njegovi unuci: Marun, Ljutiša, Potjeh
- Svarožić
- Bjesomar
- Potjehov bjes

Analiza likova:
Vjest - Mudar i pošten starac, spreman na oprost i žrtvu za dobro.

- Vjest bijaše mudar starac... Otimaju mu se i ruke i srce, da ogrli ljubljeno dijete svoje, da ga utješi, da mu pomogne...

Marun - Slabog karaktera, povodljiv, lakovjeran i nepromišljen, od zaslijepljenosti bogatstvom mu srce potpuno otvrdne.

- Marun i ne promisli, je li istina, što mu bjes govori nego se obradova i onda reče djedu, kako mu bjes šaptaše.

Ljutiša - Također slabog karaktera i povodljiv, lakovjeran i nepromišljen, ali mu srce od borbi nije toliko otvrdnulo.

- Ljutiša kao i Marun ništa ne promisli...

Potjeh - Iskren, prezire laži i prijetvorbe, jedini nije poslušao bjes, greška mu je u tome što nije slušao svoje srce, poginuo je za istinu.

- Ali Potjeh vrlo ljubljaše istinu, zato ne htjede da posluša bjesa, niti da laže djedu, nego otepe bjesa nogom i reče djedu: - Ne znam, djede, ni što sam vidio, ni što sam čuo.

Svarožić - Simbol Sunca, Boga; «zlatno momče», mudar i pun dobrih savjeta za život.

Bjesomar - Zao, mrzi Vjesta zbog vatre i dima koji ga je gušio, želi ovladati Potjehom i braćom kako ni se riješio starca, za neuspjeh krivi druge, sklon ljutnji.

Potjehov bjes - Malen i crn, izuzetno vragolast i uporan iako tu upornost pokreće strah od Bjesomara, no u njemu se skrivaju i pozitivne strane koje se pokažu u njegovom žaljenju za poginulim Potjehom, priviknuo se na Potjeha i njegove pozitivne osobine.

- Naučio se bjes na Potjeha i nikada još nije imao tako lagodnog živovanja kao uz ovog pravednika. Uz njega je po miloj volji lakrdijao, niti mu je tko zanovijetao, niti mu tko zapovijedao. A sad, pomisli li pravo, treba da se vrati u rakitu, u ono blato, do ljutog cara Bjesomara, a među pet stotina bjesova, sve samih bjesnih prica, kao što i on sam bijaše. Bijaše on tomu odvikao. Promisli on, promisli malo, snuždi se, snuždi malo - pa sve jače. I što bi dlanom o dlan udario, eno ga, ludo i bezglavo čeljade, što čas prije likovaše, stade sada plakati i revati i valjati se po onom kožuhu od ljutoga jada.

Citati:
Protrne od radosti Potjeh i reče: - Moj božiću Svarožiću, koliko te čekam! Reci mi jadnome, što li mi ono reče da imam činiti? Evo se ovdje kinim i mučim i dozivam svu mudrost godinu dana - i nikako da se dosjetim istini!

Kad on to reče, Svarožić nekud zlovoljno strese glavom i zlatnim pramom.
- Ej momčiću, momčiću! Rekao sam ti da ostaneš uz djeda svoga, dok mu ljubav ne vratiš, i da ga ne ostavljaš, dok on tebe ne ostavi, - reče Svarožić.

A onda još reče: - Mislio sam, da si ti najmudriji od braće, a eto ti baš i jesi najluđi. Kiniš se i mučiš i dozivaš mudrost godinu dana, da doznaš istinu. A da si poslušao srce svoje, kad ti je na pragu kolibe govorilo da se povratiš i da ne ostavljaš djeda, eto ti, jadan, istine i bez mudrosti!

Tako reče Svarožić i još jedared zlovoljno strese glavom i zlatnim pramom, pa se ogrnu zlatnom kabanicom i nestade ga.

U ovom odlomku se nalazi i poruka za čitatelja koja kaže da treba slušati svoje srce jer se svi odgovori nalaze u njemu. Razum često griješi, a da mi tog nismo ni svjesni, no srce uvijek govori pravo. Također, odlomak govori da se ne isplati uvijek žrtvovati kako bi se nešto otkrilo. Zapravo, ove rečenice nas navode na detaljnije razmišljanje o nama i našim postupcima...

Lete niza stijenu, jedan drugomu za petama i ne zaustavljaju se do pol zaravanka, gdje ležaše velik kamen, sav obrastao mahovinom. Tu se zaustavljaju na mahovini te se od velikog zamaha i od puste ludorije koprcaju jedan preko drugoga. Tako se spušta i hohoće družba dva tri puta, a u Potjehu sve jedna misao drugu goni: i gledao bi ih i smijao bi im se, a opet ga jad hvata, što mu toliku halabuku dižu, pa tko bi se u njoj domislio istini. Amo tamo, amo tamo, al onda odluči Potjeh: - E, nema smijeha ni šaranja, ja se tih danguba riješiti moram, jer uz njih badava sam došao ovamo.

Ovaj citat pokazuje kolika je Potjehova ustrajnost u traženju istine i otkriva snagu njegova karaktera. Bilo bi lijepo kad bi svi ostajali toliko ustrajni u svom naumu iako bez nekog pokretača iz pozadine (kao Potjehov bjes koji je bio motiviran strahom). Ali, tu se očituje i dvojba koja se svakodnevno javlja i u našim životima, samo što ovdje privlačnost zabave ne ostavlja utjecaj, a Potjeh joj odolijeva.

________________________________

Književnica koja je čvrsto vjerovala da se put prema dobru nalazi u ljudskoj duši, zauvijek je osvojila srca generacija djece koja su odrastala uz njezine pripovijesti. Pišući svoju autobiografiju, Ivana Brlić Mažuranićnaglasila je da su njezina djela sadržajem i opsegom skromna. Također je naglasila da je njezin izvanjski život protekao smireno i polako te da nikada nije izašao iz kruga obitelji Mažuranićevih, u kojoj se rodila, i Brlićevih, kojoj je pripala udajom. Zato je i svoj životopis preporučila više kao ispovijest jednog misaonog i osjetljivog bića nego kao životnu povijest istaknute književnice.

Iako se o njezinim djelima pisalo mnogo, bez ijednog negativnog suda, te iako se čitav život kretala među uglednim književnim i kulturnim djelatnicima, doživjela svjetska priznanja, brojne prijevode, čak i dvije nominacije na Nobelovu nagradu, ona je rijetko javno nastupala pa se gotovo sama i nije držala pravom književnicom. Poziv majke i odgojiteljice, čuvarice doma i duha, za nju je čini se bio važniji od književničkog samoisticanja, a pisanje je držala samozatajnim, gotovo uzgrednim poslom, dopunom obiteljskog sklada.

Ivana Brlić Mažuranić rodila se u Ogulinu 18. travnja 1874. kao kći pravnika i pisca Vladimira Mažuranića te unuka pjesnika i bana Ivana Mažuranića, autora najvećeg spjeva u hrvatskoj književnosti 19. stoljeća. Nakon dva razreda javne škole daljnju je naobrazbu stjecala privatno te je već u najranijoj dobi naučila francuski, potom njemački, engleski i ruski. Iz Ogulina se 1878. s roditeljima preselila u Karlovac, a 1882. u Zagreb. U osamnaestoj se godini udala za Vatroslava Brlića, odvjetnika i političara iz Slavonskog Broda. Bila je majka petero djece, aktivno je pratila politička i duhovna zbivanja svojega doba, a bogata knjižnica u obitelji Brlić omogućila joj je samoobrazovanje te sadržajan unutarnji život.

Kao izdanak pjesničke loze Mažuranića, Ivana Brlić Mažuranić već se u djetinjstvu okušala u pjesništvu, istodobno na francuskom i hrvatskom jeziku. No nekoliko je osoba iz njezinog najbližeg okružja znatnije utjecalo na njezin duhovni razvitak. Djeda, Ivana Mažuranića, koji je umro kad joj je bilo šesnaest godina, doživjela je kao osobu idealno uravnotežena pjesničkoga dara s visokim etičkim načelima i pragmatična političara pronicljiva uma. Na nagovor rođaka Frana Mažuranića, autora lirskih crtica naslovljenih Lišće, započela je pisati mladenački dnevnik pun djevojačkih sanjarija, domoljubno - političkih ushita i osjećajnih razmišljanja.

Pjesnik i estetičar Franjo Marković nadahnuo ju je posebnim estetskim osjećajima, a biskup J. J.  Strossmayer dojmio je se suptilnim poznavanjem književnosti, govorništvom i dubokom religioznošću. Na tim je temeljima, težeći posebnom mažuranićevskom "miru u duši", Ivana Brlić Mažuranić izgradila svoju građansku svijest o dobru, čestitosti, milosrđu, pokazala težnju k estetskom skladu i etičnoj dužnosti, i sve to ugradila u svoja djela.

Unatoč ranim književnim počecima Ivana Brlić-Mažuranić ozbiljnije je zakoračila u književnost tek 1902. kad je u vlastitoj nevelikoj nakladi objavila knjigu pripovjedaka i pjesama za djecu Valjani i nevaljani. U autobiografiji je navela motive zbog kojih je počela ozbiljnije pisati: - Kad je počela dorašćivati četica moje djece i kad se je u njih pojavila običajna u to doba želja za čitanjem - učinilo mi se ujedanput da sam našla točku gdje se moja želja za pisanjem izmiruje s mojim shvaćanjem dužnosti. Moja djeca žele čitati - koja radost za mene da i na tom polju budem njihovim provodičem, da im otvorim vrata k onom bajnom šarolikom svijetu u koji svako dijete stupa prvim čitanjem - da njihove bistre i ljubopitne očice svrnem na one strane života koje želim da najprije uoče i da ih nikada s vida ne izgube. Kako da se takav posao ne slaže s mojim dužnostima?

No u doba sazrijevanja njezinih književnih odluka, u književnosti su središtima već bili zabilježeni značajni događaji: u Zagrebu je protestno bila spaljena mađarska zastava (1895.); mladi su se hrvatski intelektualci prisilno uputili prema odredištima svojih modernističkih inspiracija, u Beč  i Prag, jer su bili protjerani sa zagrebačkog sveučilišta. Sa smjenom stoljeća počela je književna borba "starih" i "mladih", tradicionalista i modernih pisaca, tj. očeva naklonjenih realističkim konvencijama i prognanih sinova koji su težili novim temama i modernim stilskim postupcima. Iako Ivana Brlić - Mažuranić u tim borbama naoko ne sudjeluje, neki je odjeci nisu mimoišli. Sedam godina nakon druge knjige proza i pjesama za djecu Škola i praznici, 1905. ona opet u vlastitoj nakladi i samo za obiteljski krug objavljuje knjigu pjesama znakovita naslova Slike.

Nacrt impresionističkog programa koji slijedi modernistička nastojanja onoga doba sažela je u predgovoru toj zbirci iz 1912..Predmeti ovih mojih pjesama prikazuju mi se kao prave slike u boji i gibanju. Ne posjedujući umieća, koji bi ih jedini mogao živo predočiti, bilo mi je nastojanje na riečima i oblicima izvedem po mogućnosti učinke kista i boja, te da tako od nekih pjesama ipak učinim vrst slikarskih radnja.

U skladu s takvim programom njezini su stihovi slikovno organizirani, primjećuje se obilje vizualnih podataka i prostornih predstava, jake boje i kontrasti. Smisao za detalj, za pojedinačno koje je zapravo zamjena za neke mitske i antropološke simbole također je u temelju poetike romana za djecu Čudnovate zgodne šegrta Hlapića(1913.), Kako je Potjeh tražio istinu te u bajkovitoj prozi koja ju je proslavila - Pričama iz davnine, Šuma Striborova (1916.)