Vladimir Nazor - Bijeli jelen

Bajkovita priča iz vremena kada su ljudi još živjeli nadomak divljih šuma, a čudesni su događaji nekima od njih mogli donijeti dar razumijevanja životinja. Nazor u Bijelom jelenu, unatoč razumijevanju svijeta kojeg opsuje, poručuje da se različiti svjetovi ne mogu miješati, već da čovječje lane pripada ljudima, a bijeli jelen jelenima.

Zvala se Anka i bilo joj šest godina. Bila je malena kao da su joj tek četiri godine, žuta kao vosak, mršava kao pile. Njezino je odijelo bilo uvijek razdrpano, lakti goli, noge bose. To bijedno siroče nije znalo za oca i za majku. Umriješe, dok je Anka bila jošte u povojima. Neka je tetka, sluškinja gospodara dvora Vranje, uze k sebi. Netom je Anka znala trčati i skakati, turi joj tetka palicu u ruku i nauči je kako će čuvati gospodareve guske.

Sadržaj - Ovo je priča o guščarici Anki koja se zbog guska Gagarila izgubila u šumi. Dok je Anka tražila Gagarila, našla ju je košuta i odvela u šumski ležaj. Anka je rasla i jednog dana je zbog njene zlatne kose prozvaše Zlatokosa. Anka je živjela i rasla uz Bijelog Jelena. Za njih su brinuli jelen Vitogor i košuta. Sve je bilo dobro, dok jednog dana u šumu nije došao neki mladić po imenu Ivan. Ivanov otac je bio slavni lovac. Kad je Ivan ugledao Zlatokosu, odmah je rekao: - Ova će djevojka udati se za mene! Tog dana Ivan spremao u lov. Kad su životinje u šumi čule viku ljudi, odmah su se spremile za obranu. Zlatokosa i Bijeli Jelen su morali ostati na sigurnome, u šumskom ležaju. Bijeli Jelen nije osjetio opasnost pa je krenuo za ostalim životinjama. Lovci su ga uhvatili i zarobili. Anka je prenijela životinjama poruku od Ivana koja je glasila: - Ako se Anka vrati ljudima da će pustiti Bijeloga Jelena. Jednog dana Zlatokosa se je vratila ljudima i udala za Ivana.

Mjesto radnje: šuma, selo

Vrijeme radnje: prošlost

Vrsta: priča da djecu

Tema: djevojka Anka provodi život u šumi

Poruka: čovjek treba živjeti tamo gdje mu je mjesto

Opis likova: Zlatokosa je djevojka zlatne kose. Hodala je uvijek bosa. Bila je jako dobra. Voljela je Bijeloga Jelena i ostale životinje u šumi. Kad su lovci uhvatili Bijeloga Jelena, vratila se među ljude i spasila ga.

- Gagarilo: svojeglavi gusan, predvodnik jata, veći i jači nego što je Anka pa Anka mora voditi guske na pašu kamo on hoće

- košuta i jelen Vitorog: nježne i dobre životinje, Ankini zahvalni zaštitnici i skrbnici u šumi

- medvjed Ljumo šumski poglavar, star i pametan, savjetuje šumske životinje i sudi im

- Ćuko: mudri ćuk, neprijatelj zore i sunca, opominje Zlatokosu

- lisac Striko: lukavac, medvjedov prvi doglavnik i savjetnik

- divlja svinja Kiso: neustrašiv borac, ubiju ga lovci, ali i dokrajči kneza Boda

- ovcoder: oličenje šumskog zla, negativac, samo bi klao i žderao

- Urlik (Stjepan, Ivan): mladi knez, obziran i plemenit, zaljubljen, sin bezobzirna oca

- knez Bodo: glavni negativac, bezobziran vlastelin

Ova nas priča uči da u životu postoje i teški trenutci i da se u tim trenutcima trebamo boriti da bi nam poslije bilo dobro. Riba ne može živjeti na stablu. Ptica ne može živjeti na dnu mora. Neka bude sve onako kako bi moralo biti. Neka se čovječje lane vrati ljudima, a jelenče jelenima!

________________________________

Vladimir Nazor (Postira, 30. svibnja 1876. - Zagreb, 19. lipnja 1949.), hrvatski pjesnik, prozaist, prevoditelj i političar. Pučku školu je završio na otoku Braču a gimnaziju u Splitu. Studirao je prirodne znanosti, matematiku i fiziku u Grazu i Zagrebu. Diplomirao je 1902. Predavao je Hrvatskoj gimnaziji u Zadru, a od 1903. do 1918. godine u Istri gdje je ujedno i proveo najviše svog života. Godine 1904. u Zadru je objavljeno njegovo djelo Knjiga o hrvatskim kraljevima, a u to vrijeme počinje pisati i Istarske priče. Koju godinu kasnije objavljuje Velog Jožu (1908.) - djelo po kojemu će se prepoznati Nazorova proza, a koje je on sam smatrao neuspjelim. Godine 1916. objavio je nekoliko knjiga: Utva zlatokrila, Medvjed Brundo,Stoimena. Godine 1942. s pjesnikom Ivanom Goranom Kovačićem preko Kupe odlazi u partizane, o čemu je izvijestio čak i Radio London. Nazor počinje voditi dnevnik S partizanima. Poslije rata objavio je i Pjesme partizanske.

U ratu Nazor je predsjednik Izvršnog odbora ZAVNOH-a, a nakon rata i prvi predsjednik hrvatskog Sabora. Kao novoprimljeni akademik 1949. godine je imao i svoj posljednji javni nastup na kojem je čitao ulomke iz svoje nedovršene zbirke U zavičaju. U pedeset godina plodnog rada Nazor je pisao pjesme, pripovijetke, priče za djecu, putopise, romane, dnevnike, rasprave i prevodio talijanske i njemačke pjesnike.

Cijelog života je vjerovao u pobjedu dobra nad zlom, a to životno uvjerenje potvrđuje djelima koja su nastala u antifašističkom ratu. To su Pjesme partizanke i dnevnik S partizanima. Njegova najpoznatija djela su:Medvjed Brundo (epski spjev), Pastir Loda (roman), Veli Jože (pripovijetke), te zbirke lirike; Slovenske legende i Hrvatski Kraljevci. Nazor je pisao i za djecu - pjesme, priče, igrokaze. Među pričama se posebno ističu Bijeli jelen, Dupin, Min - Čan - Lin, Voda, Klesar Angelo a igrokazi su mu Crvenkapa, Pepeljuga iPionir Grujo.