Petar Preradović - Poezija

Preradovićevi su stihovi bili jako važni u vrijeme dok je on bio živ te neko vrijeme i nakon njegove smrti. To je zbog toga što su njegove pjesme za vrijeme Austro - Ugarske sačinjavale najznačajniji dio hrvatskih čitanka za srednje škole, te su one za učenike bili stihovi na vrhuncu pjesništva. Osim toga na njegovim su stihovima nastavnici književnosti objašnjavali razne pojmove iz života i umjetnosti: domoljublje, religjoznost, značenje jezika, smisao umjetnosti te slobodu umjetničkog stvaranja. On je neke od svojih stihova namjerno stvarao za potrebe učenja kao npr:

O slobodi stvaranja:
- Ne razumije pjesma zapovijedi,
                                Slobodna je, svomu glasu slijedi!

O ljubavi prema domovini:
- Zdravo da si, domovina mila,
Zdravo majko, zdravo, zdravo bila,
Pozdravlja te vjeran sinak tvoj!

O karakteristici čovjeka:
Ljudskom srcu uvjek nešto treba,
Zadovolnjo nikad posve nije,
Čim želnja cilja se dovreba
Opet iz njeg sto mu želja klije!

O prolaznosti i promjenjivosti svega na zemlji:
Stalna na tom svijetu samo mijena jest!

Preradovićeve je pjesme školski sustav vješto iskorištavao. U njima se govorilo o svim vrlinama čovječanstva te o težnjama za napretkom. Međutim, njegovo stvaranje za školovanje nije dolazilo iz njegovog srca, već je ono nastajalo sa zadanim i točno ucrtanim temama, a osim toga ljudi mu nisu vjerovali jer nisu vjerovali u njegovu iskrenost, jer je u vojsci suprotne države stekao najveći čin.

Preradovićevo književno stvaralaštvo
Preradović je svoju vojnu službu doživljavao kao poslom za kruh, a u njoj je on bio smatran kao sposoban i vrijedan oficir, ali je ipak bio nezadovoljan što nije mogao napustiti vojnu službu.

Međutim moramo spomenuti da se Preradović književnošću bavio samo usput, i to onda kada je bio slobodan. Njegova sposobnost za pisanje ističe se već u vojničkoj školi, kada se on u stilu pisanja ističe pred svojim drugovima. Posebno se isticao sa svojim njemačkim stihovima, pisanih u duhu romantike i naročito pod utjecajem Byrona. U svojim je stihovima na početku prikazivao izuzetne ličnosti, opterećene tajnom ili zločinom. Tek kada je u Milanu upoznao Ivana Kukuljevića, započeo je pratiti književno stvaranje iliraca i vraćati se svom narodu. Kada je u Zadru započeo izlaziti list Zora dalmatinska (1844.), Preradović je postao njegov stalni suradnik. 1846. godine izdao je u Zagrebu svoju prvu knjigu pjesama Prvenci, a nakon toga 1851. godine drugu pod imenom "Nove pjesme". Osim toga surađivao je i sa drugim časopisima kao što su Vijenac te Naše gore list.

Preradović je dobro napredovao u književnosti, te je svojim radom ubrzo zasjenio sve pjesnike ilirizma, pa tako i Mažuranića i Vraza. On je osjećao snagu i ljepotu hrvatskog jezika, i slutio je što bi se sve moglo reći.

U pjesmama Rodu o jeziku i Jezik roda moga nisu samo domoljubne pjesme, već su u njima izražene i goleme mogućnosti naših riječi i našeg jezika:

Kao vječno more sinje
U kretu si gipkom lakom,
Podaje se dahu svakom,
I mreška se i propinje.

Preradović je bio vrlo kritičan prema sebi. On se nije smatrao velikanom, ni kao čovjek, ni kao pjesnik. U svojoj pjesmi pod imenom "Pustinjak" najotvorenije je iznio svoje mišljenje o vlastitom položaju i značenje u hrvatskoj književnosti:

Živi, rode, i sjaji kroz vijeke
Svijetlom umu tvojijeh sinova,
koji zlatne u tvom plovu strijeke
Neka čine sa tvojijeh plova.
A spaziš li u struji te rijeke
I iskricu, što ti je darovak,
Spomeni se, da iz srca sinu
Tvomu pravom, rođenom sinu.

Ako Preradović i ne spada u pjesničke velikane 19. stoljeća, kao što su tvrdili njegovi obožavatelji, on je ipak jedan od naših prvih pjesnika. Postao je vođa onima koji su osjetili našu narodnu težnju, naše vrline i nedostatke naše prošlosti.

Iako on nije bio kao Njegoš, Prešeren ili Mažuranić, on se po svojoj veličini, po plemenitosti, ipak ističe među onima koji su izgrađivali hrvatsku književnost i hrvatski narod.

________________________________

Petar Preradović (Grabrovnica kraj Pitomače, 19. ožujka 1818. - Fahrafeld kraj Beča, 18. kolovoza 1872.), hrvatski pjesnik. Djetinjstvo i školske dane proveo je u Grubišnom Polju odakle mu je bio otac, vojni dočasnik. Nakon očeve smrti, brigu o Petrovom školovanju preuzima vojna uprava te pohađa vojnu akademiju u Bjelovaru, zatim u Bečkom Novom Mjestu, gdje je pisao njemačke stihove s izrazitim obilježjima romantizma i dobio poticaje za rad na narodnom osvješćivanju. Susret s Ivanom Kukuljevićem Sakcinskim znatno je utjecao na "povratak" materinskom jeziku i pobudio zanimanje za hrvatsku kulturu te političku i gospodarsku situaciju. Prvi objavljeni Preradovićevi stihovi napisani su na njemačkom jeziku (Das Uskoken-Mädchen, 1841). Iako je za vrijeme školovanja u Bečkom Novom Mjestu bio đak češkog preporoditelja Tomaša Buriana, koji je preporoditeljske ideje prenosio i svojim učenicima, Preradović se hrvatskom kulturom i književnošću oduševljava tek nakon susreta s Ivanom Kukuljevićem Sakcinskim i Špirom Dimitrovićem.

Pjesnička poslanica Šimi Dimitroviću prva je Preradovićeva pjesma na hrvatskom jeziku (1843.), a Zora puca prva hrvatska objavljena pjesma, i to u zadarskom listu Zora Dalmatinska (1844.). Prvu zbirku Prvenci tiskao je u Zadru 1846. godine, dok je drugu zbirku, naslovljenu Nove pjesme, tiskao pet godina kasnije u Zagrebu. Sam je pak svoj opus podijelio tematski u tri dijela: rodoljupke, ljubovke i različne pjesme, dok posebnu skupinu čine prepjevi, tuđinke, te ciklus izvanredno uspjelih nadgrobnica nazvan Milim pokojnikom. Inspiriran sveslavenstvom, kao i europskim romantizmom Preradović je autor rodoljubne, ali i ljubavne lirike (Mrtva ljubav i dr.) kojom je oduševljavao onodobne čitatelje. Njegova domoljubna lirika obrađuje različite aspekte domoljublja, tematizirajući neslogu (Braća i dr.), ljubav (Dvije ptice i dr.), nostalgiju (Pozdrav domovini i dr.) i budućnost (Car Dušan i dr.). Autor je brojnih soneta, oda, prigodnica, himni, balada, elegija, romanci i nadgrobnica. Sve što ja pišem, to kao iz sna vadim, iz sna prvih ljeta moga života, gdje nijesam druge glase nego materine slušao. Preveć su me tuđi običaji, tuđa čuvstva, tuđe mišljenje nadrasli, za da bih ja mogo izvorni, domorodni spasitelj postati; ja ću uvijek u sumraku basati međ tuđom noći i domorodnim danom. Po tih razlozih morao bih pero bacati, prekrstiti ruke i plakati. Ali opet pamet mi veli: s plačom nećeš ni sebi ni drugima pomoći- čini što možeš- krpaj ako ne znaš šiti.