недеља, 4. новембар 2012.

Pavao Pavličić - Dobri duh Zagreba


Priče iz Dobroga duha Zagreba redovito započinju snažnim intrigantnim rečenicama, obavijestima koje odmah zaokupljaju našu pozornost. Primjerice, nakon što smo pročitali prvu rečenicu iz priče "zA" (da se junak ove priče zvao drugačije, vjerojatno ne bi bilo ni nje, ni njega, naime ni priče ni junaka), svakoga od nas zanimat će kako se to junak zvao i zbog čega je njegovo ime bitno za samu priču. I u potrazi za odgovorom, savladavat ćemo zanimljiv tekst u kojem se vežu imena, gradovi, vrijeme i mjesto zločina.

Likovi "Dobrog duha" su na prvi pogled obični, svakodnevno portretirani ljudi koje pisac nerijetko i naziva "našim junacima". Istražitelji nisu profesionalci, dolaze iz poznatih krugova; oni su ili podstanari, ili konobari, ili odvjetnici, ili profesori, ili enigmatičari amateri, ili čak profesionalni autori krimića. Zločin se uvijek zbiva u realistički oslikanom ambijentu, a do njega su doveli čak razumljivi motivi (ljubav, novac, osveta). Priča je, stoje najvažnije, napeta i opravdana središnjim ugođajem.

Na prvim stranicama svjedok uvijek iznosi svoje dileme, koje potom postaju i naše. Kako je riječ o kraćim proznim formama, jasno je da opis ne može postati dosadan, a da rasplet mora biti brz i efektan. Njegovu jačinu ne umanjuje činjenica što neke priče Pošteni nalaznikDobri duh Zagreba završavaju otvoreno, što čitatelju pružaju mogućnost da i sam, svojim viđenjem, zgotovi neke procese. Tada se Pavličić udaljava od obične detekcije i nudi rješenja koja podsjećaju na njegove prve knjige, one u kojima je propitivao šarm fantastike.

Mjesto radnje: Zagreb

Tema: Proučavanje događaja u Zagrebu; zločini i nesreće

Kratki sadržaj:
Valentin Knez je osjećao potrebu da oduži svoj dug društvu, da se bavi ljudima i da tim ljudima da neobično korisna saznanja i podatke. Odlučio je ispitati zločine i nesreće u Zagrebu da na osnovi tih izučavanja pomogne iskorijenjivanju tog društvenog zla. Jednog dana je primijetio da se slični slučajevi događaju u pravilnim razmacima. Počeo je pisati knjigu "Predviđeni zločini". Predviđao je zločine: gdje će se dogoditi, kada, s kojim oružjem, tko će ga izvršiti i na koji način. Shvatio je da je važno da se ne poremeti ritam kojim se zločini događaju nego da treba uspostaviti novi ritam sprečavanja zločina. Jednog dana je primijetio da su zločini postali nekako čudni, da su neki zločini uranili. Valentin je provjeravao svoje bilješke i shvatio da on nije nigdje pogriješio nego da se ritam remetio. Zatvorio se u svoju sobu i razmišljao. Nije ga zanimalo što je prouzročilo poremećaj ritma, razmišljao je samo može li se ritam spasiti. Izrađivao je nove tablice, pravio grafikone i ispitivao nove zločine.

Kada je 20. lipnja otvorio novine i vidio članak "Ubojstvo u Nehajskoj", osjetio je spokojstvo. Shvatio je da je ubrzanje ritma bilo jedini izlaz. Osjećao se jakim jer je znao da vrši svoju dužnost prema društvu, prema ljudima i prema Zagrebu. Uzeo je novi fascikl i počeo ispisivati novi naslov "Ispravci ritma".

Analiza likova:
Glavni lik je Valentin Knez, stanovnik Zagreba i statističar koji se bavi zločinima i nesrećama. On je bio osamljen čovjek sa neobično snažnim osjećajem društvenosti. Želio se odužiti društvu i zato je počeo proučavati zločine.

Pitajući se o razlozima svoje ljubavi za tu znanost, zaključio je da ga je k njoj zasigurno privukao snažan osjećaj društvenosti, koji je i pored činjenice što on bijaše osamljen čovjek, neobično jak i uvijek budan.

On je bio temeljit i pedantan čovjek.
Dakako, nije se njegov rad sastojao samo u sakupljanju isječaka. Klasificirao je zločine po motivu, po socijalnom sloju, po broju žrtava, po oružju kojim je zločin izvršen... Ta temeljitost pomogla mu je da bolje shvati zločine i zbog nje se još više uživio u svoj posao.

Vođenje statistika utjecalo je na društveni život Valentina Kneza, tom poslu se u potpunosti posvetio i na neki način postao opsjednut. Čim se ritam zločina poremetio, on je postao paranoičan i zamišljao najgore.
Sutradan rano ujutro, dok je otvarao novine, ruke su mu se tresle...

Valentin Knez išao je ulicom polako, zaboravivši kamo je krenuo. Statističar je gledao oko sebe, tražeći na licima ljudi potvrdu za tu misao. Ipak, njega gotovo da je bilo strah da bi mu tkogod mogao pritrčati i zariti mu nož u grudi. Jer, to je sada bilo moguće.

O djelu:
Ova pripovijetka pisana je tako da pripovjedač opisuje događaje, likove i način na koji se lik odnosi prema tim događajima. Pisana je na temelju unutarnjeg monologa - pisac iznosi sve što Valentinu Knezu pada na pamet, tj. njegova razmišljanja. U tekstu ima retrospekcije – opisuje se početak Valentinove ljubavi prema njegovu poslu, zašto se započeo baviti statistikom. Pisac iznosi svoje misli preko lika i na taj način se stapa s njim; on je kao treće lice i njegovo se gledište očituje u likovima.
________________________________

Pavao Pavličić rođen je u Vukovaru 16. kolovoza 1946. U rodnom je Vukovaru završio osnovnu i srednju školu, a studij komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje danas radi kao redoviti profesor na Odsjeku za komparativnu književnost. Sastavio je desetak znanstvenih knjiga iz područja starije hrvatske književnosti, književne genealogije i povijesti hrvatskog stiha. U žanru fantastične proze, što će kasnije postati jedna od stalnih značajki njegovog stvaralaštva, svoje priče najprije počinje objavljivati u časopisu Vidik već kao student.Pavao Pavličić danas je najproduktivniji hrvatski prozaik s preko četrdeset objavljenih romana, knjiga priča, autobiografskih zapisa, feljtona i romana za djecu. Prvu knjigu Lađa od vodeobjavio je 1972. godine. Djela su mu prevođena na nekoliko svjetskih jezika.
Djela - novele: Dobri duh ZagrebaRadovi na krovuLađa od vode; romani: Stroj za magluKoraljna vrataUmjetni oraoNevidljivo pismoTrojica u trnjuRakova djecaVečernji akt; feljtoni: Dunav,Zagrebački odrezakSvoj svomeLeksikon uzaludnih znanja.

U 70 - im je godinama počeo pisati i kriminalističku prozu koju prepoznajemo u zbirci priča ''Dobri duh Zagreba'', al i u nizu kriminalističkih romana i nekoliko kriminalističkih romana za djecu. 80 - ih godina u svoja djela počinje uvoditi motive koji problematiziraju funkciju i smisao literature i našeg cjelokupnog odnosa prema povijesti. U svoja djela uvodi klasična djela kao pokretače glavnih događaja koji počinju na nekoj fantastičnoj pretpostavci (npr. ''Osman'' - u ''Koraljnim vratima'' filolog na Lastovu pronalazi dva izgubljena pjevanja Gundulićeva ''Osmana''). 90 - ih godina počinje stvarati autobiografsku i dokumentarističku prozu. U Pavličićevim je djelima također važno primijetiti da gotovo svi njegovi glavni junaci imaju vezu s njegovim zanimanjem i njim samim (''Koraljna vrata'' - glavni je lik filolog; ''Rupa na nebu'' - glavni je lik prevoditelj; ''Numerus clausus'' - glavni je lik student književnosti). U svojim djelima jednako zastupljuje književne i znanstvene interese te ih međusobno isprepliće. Jedna od trajnih značajki Pavličićevih djela jest miješanje fantastike i postupaka karakterističnih za kriminalistički roman. Koristi i postupke karakteristične za tzv. zabavnu književnost, a to su dinamična fabula, jednostavan izraz, plošni likovi (tj. likovi svedeni na funkciju koju nose u strukturi zapleta).

Нема коментара:

Постави коментар