недеља, 4. новембар 2012.

Milorad Pavić - Hazarski rečnik


Ko su Hazari - O Hazarima nije moguće steći celovitu predstavu u pogledu njihovog porekla, istorije, teritorije, vere i jezika. O njima se mogu naći oskudne činjenice iz različitih (ali nesigurnih) izvora. Ime se u različtim izvorima javlja u različitim oblicima: Gazari, Kazari, Hazari, Kuzari, Izvori su rastureni na širokim prostorima evroazije: zapis kaluđera Kristijana Drutmara iz 864. godine nastao na tlu današnje Belgije; zapis pronađen u Mongoliji iz perioda 745 - 840; arapski izvor (al Masudi) iz vremena Haruna al Rašida (786 - 809); Žitije Ćirilovo spominje hazarsku polemiku na kaganskom dvoru 860. godine; Knjiga o Hazarima Jehude Halevija iz 1141. godine; al Bakrijev zapis iz oko 1094. godine. Na osnovu svih ovih izvora (neki nisu pronađeni, ali se spominju na drugim mestima) može da se skicira nesigurna i problematična istorija Hazara. Vlast hazarskog kaganata, čija je prestonica bio grad Atil, u delti Volge, protezala se na zapad do Kijeva a na istok do stepa preko Volge. Na severu Hazari su gospodarili Bugarskom na Volgi i okolnim narodima. Na jugu se hazarska vlast protezala do muslimanskih utvrđenja na severnom Kavkazu. Hazarska država je dostigla vrhunac svoje moći u devetom i početkom desetog veka: više trgovačkih puteda prolazilo je kroz nju pa se izdržavala od taksi na trgovačku robu. Kada su prihodi počeli da slabe, slabila je i hazarska država. Slabljenju su doprinele i unutrašnje borbe, karakteristične za tadašnja plemena.

Godine 965. ruska Kijevska država osvojila je Atil, a poslednji hazarski kagan prešao je u islam. Nešto Hazara je ostalo na Krimu i u drugim krajevima, ali su se polako utapali u druge narode, prelaskom u hrišćanstvo, judejstvo i islam. Tako su nestali sa istorijske pozornice. Pavićevo interesovanje za Hazare potiče iz studentekih dana. Prikupljajući građu za seminarski rad, Konstantinu Solunskom (Ćirilu), student Pavić se susreo sa dva problema; Ćirilovim izgubljenim besedama i nestalim hazarskim narodom. To je bio podstrek da pomno traga za građom, pripremajući naučnu studiju (O Hazarima. Ali, posle toliko godina, suočen sa legendarnom istorijom Hazara, Pavićje odlučio da odustane od naučne studije napiše priču o nestalom narodu. Priča, međutim, nije dobila formu klasičnog romana nego formu naučnog episa - leksikona. Tako su istorija, legenda i imaginacija obezbedili građu za oblikovanje, a stvaralačka intencija (namera) odredila je formu.

Analiza - Leksikonska forma je stvaralački izazov koji je Pavić uspešno priveo kraju. Ostvarena forma je proizvod igre i eksperimenta, vrlo smele igre sa mnogo složenih zahteva... Tehnicizam je u ovom romanu došao do punog izražaja: Pavić je primenio načelo konstrukcije i majstorski je složio svoj roman. Iako je jasno da je tehničkoj strani posvećena izuzetna pažnja i uspešno rešeni svi problemi kompozicije, tehnicizam nije potisnuo sadržinu i nije ugušio literarnost: sadržina je bogata, razbokorena, zanimljiva i vrlo prijemčiva. Sklad tehničkog (kompozicionog) eksperimenta i narativne sadržine najveći je kvalitet Hazarskog rečnika. O ovom opredeljenju Pavić pita:

Jer, nije, čini mi se, stvar u tome da promenimo način pisalja, nego način čitanja. Ne treba od istine praviti knjiživnost, nego od književnosti istinu. A da bi se promenio način čitanja, mora se radikalno promeniti i način pisanja. I danas mi je u sećanju posle pisanja Hazarskog rečnika ostalo samo jedno: napor koji sam uložio da se svaka rečenica, svaka odrednica u knjizi sklope tako da im se može prići sa svih strana: da se svaki deo knjige može čitati pre i posle bilo KOG drugog dela knjige. Baš kao štoje sa skulpturom slučaj.

Poređenje sa skulpturom objašnjava piščevu stvaralačku intenciju da stvori novu i neobičnu, ali jedinstvenu i neponovljivu formu. Leksikonska forma romana omogućava čitaocu da sadržini pristupa na svoj način i po svom izboru. Kao što gledalac, posmatrajući skulpturu, ima mogućnost da je razgleda sa svih strana, da joj priđe sa jedne ili druge strane, da je razgleda od vrha do podnožja ili od podnožja do vrha, da duže zadrži svoju pažnju na nekom detalju - tako i čitalac Hazarskog rečnika sam odlučuje koje će odrednice i kojim redosledom čitati, da li će čitati prvo Crvenu pa onda Zelenu ili Žušu knjigu ili obrnuto. Na taj način čitalac sastavlja svoju knjigu:Hazarski rečnik doživljava transformaciju i dobija nove oblike i nove rasporede sadržine sa svakim novim čitanjem i prevođenjem Na strane jezike: svaki novi prevod donosi novi redosled odrednica romana. Hazarski rečnik ima.složenu strukturu koja proističe iz primenjenog dokumentarnog i konpozicionog postupka. Sastoji se iz prethodnih napomena, Tehnika, Apendiksa 1 i Apendiksa 2, Završne napomene i Popisa odrednica. U svim navedenim delovima, osim Apendiksa 1 i Apendiksa 2, oseća se piščeva ruka i glas priređivača koji je istovremeno i vodeći džarativni subjekt. Sa strukturno - funkcionalnog stanovišta, romaneskno jezgro čine Rečnici (Crvena knjiga, Zelena knjiga i Žuta knjiga), dok su ostali elementi u funkciji vanliterarnog materijala koji treba novim činjenicama da podupre romanesknu priču ili da uvede čitaoca u predmet i tehniku romana. Prethodne napomene - predočavaju Hazarski rečnik kao drugo, rekonstruisano i dopunjeno izdanje Hazarskog rečnika iz 1691. godine. Ovaj tekst, kako je to red, treba da pruži čitaocu osnovne informacije o knjizi i njenom predmetu, o istoriji Hazarskog rečnika i njegovom sklopu, o načinu korišćenja knjige - rečćika. Da bi sve to bilo poduprto egzaktnim činjenicama, priloženi su odlomci iz predgovora prvom, uništenom izdanju. Ovakvom tekstu, koji je u funkciji predgovora rekonshruisanom leksikonskom delu, primeren je racionalan, dokumentovan i precizan tip izlaganja. On je u najvećoj meri i ostvaren. Međutim, racionalan ton je narušen na više mesta pobijanjem narativno - poetskog tipa izlaganja, karakterističnog za glavni, leksikonski deo knjige:

Gonjen nekakvom vrelomtišinom. Hazarske žene su posle smrti muževa poginulih u ratu dobijale po jastuk za čuvanje suza koje će proliti za ratnicima. Tako su od Daubmanusovog izdanja rečnika do danas došli samo odlomci kao što od sna ostaje samo pesak očiju.

Čitaocu je posvećena izuzetna pažnja. Prethodne pomene nude mu sve relevantne činjenice neophodne za razumevanje teksta koji je pred njim: objašnjavaju predmet izlaganja (hazarsko pitanje), istoriju i sklop knjige i način čitanja. Ovde je postavljen ideal čitaoca: to je onaj "ko ume, pravim redom da pročita delove jedne knjige" te da time "nanovo stvori svet"; Međutim, iskazana je skepsa da takav čitalac (idealni čitalac) uopšte postoji, a o savremenom čitaocu sud je negativan.

Čitalac koji bi iz redosleda odrednica mogao da iščigia skriveni smisao knjige odavno je iščezao sa zemlje, jer današnja čitalačka publika smatra da je pitanje mašte isključivo u nadležnosti pisca i daje se ta stvar uopšte ne tiče. Pogoto&u kada je reč o jednom rečniku. Za takvog čitaoca nije potrebna ni klepsidra u knjizi koja upozorava kad treba promeniti način čitanja, jer današnji čitalac način čitanja ne menja nikad.

Ni kritičari i ocenjivači knjiga (kao poseban soj čitalaca kojima je čitanje zanat i hleb) nemaju vieoko mesto ni u očima pisca predgovora iz 17. veka, ni u očima pisca prethodnih napomena (iz 20. veka) jer "oni su kao prevareni muževi: uvek poslednji doznaju novost..." I pored ovakvog stava prema čitaocu, izražen je i samokritički sud o piscu koji umnogome određuje odnos čitaoca prema delu i kvalitet čitanja: Što se vas, spisatelja tiče, mislite uvek na sledeće: čitalac je pelcvanski konj, kojeg moraš navići da posle svakog uspešno ostvarenog zadatka čeka kao nagrada komad šećera. Ako taj šećer izostane, od zadatka nema ništa. U ovom komadu šećera je ispunjeno očekivanje, spoznati smisao i doživljeno zadovoljstvo. - Nije li u ovom iskazu i odgovor na pitanje zašto je čitalac onakav kakav je: njega je odnegovao spisatelj. Ako je čitalac ostajao bez nagrade i razočaran, onda je ponavljanje takvih situacija izazvalo apatiju kod čitalaca i odbojan odnos prema literaturi. Iz ovoga se izvodi zaključak: kakvi pisci, takvi čitaoci. Tek ovde se shvata smisao piščevog napora da čitaoca uvede u predmet izlaganja, istoriju i sklop knjige i način čitanja.

Problem čitanja shvaćen je ozbiljno i, posvećeno mu je posebno poglavlje Prethodne napomene - Način korišćenja rečnika. Naoko sasvim ovlašna i slučajna zamena dvaju pojmova ima suštinsko značenje: korišćenje i čitanje upotrebljavaju se paralelno, kao sinonimi. Međutim, ipak postoji izvesna razlika koja, istovremeno, u pojam čitanja unosi dva različita značenja. Korišćenje, označava način pristupa delu kao totalitetu. Podrazumeva traženje, prelistavanje, kretanje napred i nazad, izbor teksta ili segmenta za pažljivo čitanje (primanje), stalno vraćanje knjizi. Čitanje ima dva značenja: čitanje kao sredstvo opštenja sa pisanim tekstom, mogućnost izbora i opredeljenja; čitanje kao proces opštenja sa tekstom, primanje teksta. Čitanje kao proces ne može biti isto kod čitaoca Hazarskog rečnika i čitaoca nekog drugog dela. Čitanje sa uobičajenog aspekta i sa aspekta Hazarskog rečnika dva eu različita procesa koji proizvode različite efekte i postižu različite rezultate. Čitanje u uobičajenom smislu podrazumeva utabani i jednoličan hod kroz delo; čitanje Hazarskog rečnika sasvim je novo - dinamično, otvoreno i istraživačko. U osobenosti toga čitanja spadaju: knjiga se koristi onako kako sam čitalac smatra da je najzgodnije; čita se sleva udesno, zdesna ulevo ili dijagonalno; čita se po odrednicama ili njihovim skupinama; može se čitati samo jedan deo knjige; hronologija, raspored teksta u rečniku, ne obavezuje; knjiga je otvorena i može se dopisivati, domišljati. Čitalac je slobodan u izboru, sam odlučuje šta će, kako će i koliko čitati. Tako on sam sklapa svoju knjigu, a od pročitanog dobija onoliko koliko je uložio: što se više traži od knjige, više ee i dobija.

Središnji deo Hazarskog rečnika čine rečnici raspoređeni u tri knjige - ovo je istovremeno i romaneskno jezgro. Sastavljen je iz odrednica postavljenih u leksikonskom poretku: Odrednice se razlikuju po strukturi prirodi i narativnim svojstvima. Ujednačenog su obima i po tome se mogu svrstati u dve skupine: odrednice srednjeg obima, od jednog do nekoliko stubaca, i razvijenije odrednice koje se protežu na nekoliko desetina stranica. Njihov obim uslovljava prirodu i narativna svojstva. Odrednice srednjeg obima sadrže informacije o predmetu, događaju, pojavi ili ličnosti. Informacija je obično saopštena racionalnim stilom, ali ima i dopuna literarnog tipa, Obimnije odrednice složenije su strukture i složenijeg načina izlaganja: posle kratkog teksta leksikonskog tipa te informacije o izvorima i literaturi, sledi povest o ličnosti zasnovana na različitim izvorima priče i obogaćena umetnutim povestima (pričama). Tako, na primer, odrednica "Branković, Avram" (str. 27 - 49) sastoji se iz sledećih segmenata:

1. uvodni paeus od petnaestak redova leksikonskog tipa;
2. infbrmacija o izvorima;
3. kazivanje o Avramu Brankoviću iz pera Teoktista Nikoljskog - poverljiv izveštaj bečkom dvoru;
4. Povest o Petkutinu i Kalini;
5. kazivanje Nikona Sevasta;
6. beleška Averkija Skile, sluge Avramovogi vettaka za sablje, o poslednjim danima Avrama Brankovića;
7. kazivanje Nikona Sevasta.

Ovakvo strukturiranje odrednica ne samo da pruža višeaspektno sagledavanje ličnosti (različite tačke gledišta), nego priču čini složenom i razvijenom, a povest se doživljava kao mali roman. Dva teksta u apendiksu knjige predstavljaju sponu između prvog i drugog izdanja Hazarskog rečnika, i  most između dva vremena: vremena Daubmanusa, izdavača prvog izdanja, i vremena priređivača drugog, rekonstruisanog izdanja. Apendiks je predsmrtna ispovest oca Teoktista Nikoljskog, priređivača prvog izdanja Hazarskog rečnika. Ovaj tekst, edisholarnog oblika, razjašnjava neke pojave, događaje i ličnosti iz leksikonskog jezgra, knjige, ali istovremeno pruža informacije koje nisu sadržane u rečniku, ali koje omogućavaju bolje razumevanje romaneskne priče. Apendiks 2 sadrži izvod iz sudskog zapisnika sa iskazima svedoka u slučaju ubistva dr. Abu - Kabira Muavije, koje se dogodilo u 1982. godini. Ovim tekstom se hazarska problematika aktuelizuje i univerzalizuje: priča o Hazarima nije dovršena, a hazarska zagonetka ostaje da traje.

Neki zapleti romaneskno - leksikonske priče ovde se razrešavaju, neki fenomeni ostaju u ovom vremenu: porodica Van der Spak, ključ sa zlatnom drškom, Virdžinija Ateh. Eto čitaocu prilike da nastavi istraživanje po tajnama Hazara i nastavi priču o hazarskom gašenju. Završna napomena o koristi od ovog rečnika prima se kao nastavak izlaganja iz Prethodnih napomena: posvećena je knjizi, čitaocu i čitanju, koristi i šteti od čitanja. Po tome se zaključuje da i ovaj tekst pripada vodećem narativnom subjektu, priređivaču drugog (rekonstruisanog) izdanja Hazarskog rečnika. Verovatno svestan teškoća i zamki čitanja ovakve knjige, narativni subjekt - pisac ima razumevanja za čitaoca: čitati ovako debelu knjigu znači dugo biti sam, a "čovek danas nema na raspolaganju toliko samoće da bi mogao bez štete da čita knjige, pa čak i rečnike". Zato predlaže odlaganje knjige, druženje i sve što dolazi potom; a što je vrednije od svakog čitanja.

Slojevitost romaneskne priče - Scijentizam u izboru teme i strukturiranju izlaganja ne umanjuje liternost i prepoznatljivost romanesknog proseka, koji proizilazi iz čina obrade teme, prirode priče i načina kazivanja. Romaneskno jezgro hazarskog rečnika čini troknjižje: Crvena knjiga (hrišćanski izvori o hazarskom pitanju), Zelena knjiga (islamski izvori o hazarskom pitanju) i Žuta knjiga (hebrejski izvori o hazarskom pitanju). Cijentistički pristup i izraziti tehnicizam u oblikovnom postupku ne mešaju jasno uočavanje romanesknih svojstava: jedinstvo teme, lajtmotivi, razgranata i zanimljiva priča, brojnost reprezentativnih i sporednih likova, pažljivo oblikovanje junaka uz prezentaciju njihovog unutrašnjeg života, lirska fantastika, jednastavno i poetski intonirano izlaganje. Priča je vrlo složena i isprepletena, sa brojnim pritokama, puna raznovrsnih događaja i likova, Ona je mnogoglasna i višeaspektna, sa velikim brojem pričalaca, mnoštvom umetnutih priča i brojnim citatima iz različitih istorijskih i pseudoistorijskih izvora. Priča se doima kao zamršeni lavirint  kroz koji se čitalac kreće sa izvesnim naporom. Ali, kada otkrije izlaze, uspostavi veze i odnose, pronikne u smisao priče čitalac će osetiti zadovoljstvo savladanog napora.

U strukturi Hazarskog rečnika uočava se žanrovsko bogatstvo: hronike vremena i događanja  povesti (individualne i kolektivne), biografije, novele, pisma. Tekst je obogaćen crtežima i faksimilima. Žanrovski oblici obično se ne pojavljuju samostalno, nego se u jednoj celini, odrednici nađe po nekoliko žanrovskih oblika. Time se ostvaruje promena načina kazivanja, promena vizure i tačke gledišta, a izmenjivanjem stvarnog, pseudostvarnog i fantastičnog izmenjuje se i čitaočev racionalni i iracionalni angažman u toku recepcije sadržine romana. Romaneskna priča ima tri sloja:
- srednji vek - vreme Hazara i hazarske polemike.
- 17. vek - vreme prvog izdanja Hazarskog rečnika,
- 20. vek - vreme obnove interesovanja za Hazare i drugog izdanja Hazarskog rečnika.

U prvom vremenskom sloju, u srednjem veku, odigrala se hazarska polemika, centralni događaj u hazarskoj istoriji i priči o Hazarima:
Hazarski vladar - kagan - beleže drevne hronike, usnio je jedai san i zatražio tri filozofa sa raznih strana da mu taj san protumače. Stvar je bila od značaja po hazarsku državu utoliko što je kagan odlučio da sa svojim narodom pređe u veru ONOG mudraca čije tumačenje sna bude najprihvatljivije: Neki izvori tvrde daje Kaganu TOG dana, kad je doneo takvu odluku, umrla kosa na glavi i on je to znao, ali ga je nešto ipak gonilo da nastavi. Tako se u letnjoj rezidenciji Kaganovoj nađoše jedan islamski, jedan jevrejski i jedan hrišćanski misionar, jedan derviš, jedan rabin i jedan monah. Svaki od njih dobio je na dar nož izrađen od soli i oni zapodenuše raspravu.

Grčki predstavnik u hazarskoj polemici, koji je izlagao osnove hrišćanstva, bio je učeni Konstantin Solunski Ćirilo, koji je već imao jedno misionarsko iskustvo jer je bio kod slovenskih plemena, sastavio je slovensku azbuku i privoleo Slovene da prime hrišćanstvo. Na kaganovom dvoru je izložio svoje Hazarske besede, koje je Metodije kasnije preveo na slovenski jezik, ali im se zagubio trag. Islamski predstavnik bio je Farabi Ibn - Kora. On je uz velike napore stigao na hazarski dvor jer su mu na putu postavljane mnoge prepreke kako ne bi na vreme stigao na polemiku. Hebrejski predstavnik je bio rabin Isak Sangari. Različiti izvori različito opisuju tok i ishod hazarske polemike. Hrišćanski izvori tvrde da je Ćirilo svojim besedama privoleo hazarskog kagana da primi hrišćanstvo. Islamski izvori pobedu pripisuju dervišu Kori, koji je bio najubedljiviji u tumačenju slike na trougaonoj hazarskoj pari, što je i odlučilo da se kagan prikloni islamskom učenju.

Hebrejski izvori pripisuju pobedu Isaku Sangariju, koji je najbolje objasnio san hazarskog kagana i time ga ubedio da se privoli judaizmu. Tako je događaj na kaganovom dvoru sagledan sa pozicija tri vere: predočena su tri različita toka polemike, tri različita predmeta polemike i tri različita ishoda. Trostruka je i slika o Hazarima i njihovoj istoriji pa se u svemu tome raznoglasju gubi istorijska istina. Iz toga svojevrsnog svojatanja Hazara sagledavaju se tri mentaliteta, tri kulture, tri religije i tri politike. Trostruka interpretacija jednog te istog događaja ispoljila se već neposredno posle toga u radovima hroničara hazarske polemike: Metodija Solunskog, Spanjarda Al Bekrija i Jehuda Halevija. Različite interpretacije nastavile su se i docnije, podsticane ovim hronikama i drugim svedočenjima i tumačenjima, sve do 17. veka. Drugi sloj romaneskne priče obuhvata 17. vek, kada je naglo poraslo interesovanje za sve ono što je u vezi sa Hazarima. Glavni akteri priče su Avram Branković, Masudi Jusuf i Samuel Koen, koji su označeni kao "jedan od pisaca ove knjige". Avram Branković je "najamni diplomata u Jedrenima i na Porti u Carigradu, vojskovođa u austro - turskim ratovima, polihistor i erudita".

Brankovićeva životna preokupacija je sastavljanje rečnika o Hazarima: stvorio je ogromnu biblioteku i obezbedio pisare i prepisivače, među kojima je i Teoktist Nikoljski. Masudi Jusuf je bio čuveni svirač u šargiju (leut), ali je brzo ostavio muziku, postao lovac na snove i istraživač hazarske istorije. Pred njega se postavio problem ko su, pored Ibn Kora, ostala dvojica učesnika u hazarskoj poLemici. On je uspeo da na arapskom jeziku sastavi hazarski rečnik u islamskoj verziji, noseći ga uvek sa sobom. Tragao je za Koenom i Avramom primivši se, kada je pronašao Brankovića, za njegovog sobara da bi mu bio u blizini i dočepao se grčke priče o Hazarima. Samuel Koen je dubrovački Jevrejin koji se posvetio traganju za imenima druga dva misionara jer. Halevi - hebrejski hroničar, nije zabeležio njihova imena i nije o njima mogao da ponudi značajnije činjenice. Sva trojica su lovci na snove: poseduju sposobnoet da uđu u tuđi san, tajnu. Teoktist Nikoljski je znao napamet Hazarski rečnik Avrama Brankovića. Jednom prilikom, slučajno i krišom je zavirio u torbu Masudijevuj našao rukopis rečnika na arapskom, pročitao ga i zapamtio. U međuvremenu je Sevast Nikon uništio Avramov i Masudijev rukopis i tragao da uništi i treći - Koenov.

Na ratištu, kada je Koen poginuo, nestali su rastureni papiri koje je Teoktist sakupio i tako sastavio kompletan Hazarski rečnik i 1691. godine predao ga na štampanje Daubmanusu. Hazarski rečnik će već sledeće godine biti uništen voljom inkvizicije. Ostala su samo dva primerka: otrovni primerak sa zlatnom bravom, koji je izmakao pažnji cenzure, i pomoćni primerak sa srebrnom bravom, koji je išao uz njega. Treći sloj romaneskne priče obuhvata ličnosti i događaje 20. veka. Glavni akteri priče su dr Abu Kabir Muavija, dr Isajlo Suk i dr Dorota Šulc, svi su profesori univerziteta i istraživači hazarske istorije. Centralni događaji su naučni skup u Carigradu 1827 godine, na koji su došli glavni protagonisti priče, smrt dr Muavije i dr Suka, suđenje dr Doroti Šulc i njena osuda. Ovi događaji, opisani u Apendiksu 2, ostavljaju otvorenom priču o Hazarima: ostaje porodica Van der Spak, čiji članovi svojim osobinama korespondiraju sa ličnostima iz 17. veka; ostaje Virdžinija Ateh i njen ključ sa zlatnom drškom.

Fantastika - Fantastički nanosi karakterišu sve tekstove ove knjige, od Prethodnih napomena, preko leksikonskog jezgra, do Apendiksa i Završnih napomena. Fantastiku je povukao sam izbor teme: priča o Hazarima nema čvrst oslonac u istoriji i njenim izvorima, već je zasnovan na legendama i pretpostavkama. Imaginacija je na sve to nadgradila maštarije i mistifikacije pa je kazivanje poprimilo boju fantastičnog i bajkovitog. To je fantastika snova i snoviđenja na nivou priče i fantastika nemogućih spojeva slika i izraza na nivou pričanja:

Jednog proleća princeza Ateh je rekla: - navikla sam na svoje misli kao na svoje haljine. Imaju uvek isti obim struka i viđam ih svuda, čak i na raskršćima. I što je najrore, od njih se više ne vide raskrsnice. - Daje razonode, poslužitelji su doneli princezi jednoga dana dva ogledalca. Nisu se mnogo razlikovala od ostalih hazarskih ogledala. Oba su bila načinjena od uglačane soli, ali jedno je od njih bilo brzo a drugo sporo ogledalo. Što je god ono brzo uzimalo odslikavajući svet kao predujam od budućnosti, drugo, ono sporo, vraćalo je i namirivalo dug ONOG prvog, jer je u odnosu na sadašnjost kasnilo tačno onoliko koliko je ono prvo žurilo. Kada su pred princezu Ateh izneli ogledala, ona je još bila u postelji i s njenih kapaka nisu umivanjem bila uklonjena slova. U ogledalima videla je sebe sklopljenih kapaka i odmah je umrla. Nestala je između dva trena očiju, tačnije rečeno, prvi put je pročitala na svojim kapcima ispisana slova koja ubijaju, ponovo je u prethodnom i potonjem trenutku trepnula i ogledala su to prenela. Umrla je usmećena istodobno slovima iz prošlosti i iz budućnosti.

I onda baci zauvek svoje četke i nikada više nije naslikao nijednu sliku. Ni na jajetu. Isplaka sve boje iz očiju u manastirski avan i s onim pomoćnikom Teoktistom ode iz Nikolja ostavljajući za sobom trag petog kopita.

Naočigled punog Sraduna pojeo levim okom jednu mušicu u lešu.

Fantastika izvire i iz složenih arhetipskih prelivanja kroz vreme. Arhetipske slike i simboli, prožimanje i preplitanje vremenskih slojeva, ponavljanje zbivanja, ponavljanje motiva i fenomena, svevremenost izvesni: preokupacija, večita istina i filozofija egzistencijalnog iskustva - sve je to našlo uporište u motivu reinkarnacije, koji treba da omogući razumevanje nekih zagonetki života i istorije. Težnja da se živi u vremenu koj otiče ostvaruje se kroz samoobnavljanje, reinkarnaciju - ostaje isto biće istih osobina, istih nastojanja i preokupacija, ali drugačijeg lika i imena. Otuda susretanje dvojnika iz različitih epoha, koji na neki način imaju veze sa Hazarima ili pričom o njima. Motiv renkarnacije, čest u prozam Milorada Pavića, ovde je kičmeni motiv koji prožima i spaja tri epohe, tri civilizacije (srednji vek, 17. vek i 20. vek), događajima daje karakte cikličnog ponavljanja, ljudskoj prirodi svevremeno važenje. Iako motiv reinkarnacije sadrži fantastične konotacije, u kontekstu ove knjige i njen temelj on treba da omogući razumevanje nekih stanja i procesa u neprekidnom trajanju ili obnaćljanju. Jabir Ibn Akšani (17. vek) i Van der Spak (20. vek jednako lepo sviraju na instrumentu načinjenom od bele kornjačine kore. Efrosinija Lukarević (17. vek) i Van der Spakov sin (20. vek) imaju po dva palca na rukama; Nikon Sevast (17. vek), kaligraf i slikar, i Van de Spakova žena (20. vek) poseduju iste osobins, nedostatke i sklonosti: nemaju nosnu pregradu, bave se slikarstvom, služe se levom rukom; princezu Ateh iz hazarskih vremena (srednji vek) i Virdžiniju Ateh, konobaricu hotel "Kcngston" (20 vek) spaja prezime, hazarska poreklo i ključ sa zlatno drškom. Događanja su zaustavljena na trenugak, u njima je snažan napor potencijalne snage ličnosti koje u sebi nose neka arhetipska svojstva samo su sticajem okolnosti primirile.

Neke nove okolnosti pokrenuće i ličnosti zbivanja jer su problemi postali otvoreni. Nikon Sevast je jednom priliko rekao Avramu Brankoviću:
- Tamno kroz 293. godine sastaćemo se ponoeo, u isto ovo doba godine na doručku, ovde u Carigradu, i onda me osudite isto kako biste me osudili danas...
A na stolu porodice Van der Spak nađen je i priložen da istraži materijal, jedan račun, ispisan na poleđini hotelskog bloka, koji glasi:
1689 + 293 = 1982

Tako fantastika sadržinu romaneskne priče čini neopipljivo nepouzdanom, još manje proverljivom - ona je paučinasta, kao u snu ruča! Ali je ona povukla i osoben pozor koji osvaja lepotom i pamti se. Nije racionalan, nego pesnički govor - sočan, dinamičan, mnogoznačan. Odlika je jednoetavnost kazivanja, čista i tečna rečenica, slikovit i naglašen: metaforičan jezik, neobični spojevi reči sinestezijskog tipa, jezgrovito iskaza koji se pretače u maksimu ili poslovicu. Baš ovde, na planu govora jezika, Hazarski rečnik ostvaruje najviše umetničke domete: paučinasta fantastika izatkana je od niti koje svetlucaju mnoštvom smislova:

Petkutinje dobio žuljeve na mislima, mišići sećanja bili su se zategli do pucanja. Gledao me je načisto mađarskom jeziku. Iz ćelije videla se lepa polovina oktobra i u njemu širina hoda duga i dva široka. Pogledavši ih očima koje su bile kao dve iliške čorbice od luka. I u snu zbilja viđao jedan grad na obali vremena. I tako, odgriženih džogleda vraših se u Jovanje.

Priča o Hazarima i njen završetak pokazuju dve stvari. Prvo, istina nije jedna i nije nikada konačna: ona se sagledava sa subjektivnog i objektivnog stanovišta. Svako svedočenje, ma koliko bilo potkrepljivano činjenicama, pokazuje se nesigurnim i nepouzdanim. Suština priče o Hazarima i hazarskoj polemici jeste u poenti kako se piše istorija i kako se stvaraju nacionalni mitovi. Istorija je upravo onakva kakvom je vidimo, pa je zato njena istina relativna i uvek otvorena za nove interpretacije. Drugo, priča o Hazarima sagledana je sa tri aspekta i ponuđene su tri mogućnosti: samim tim ona je ostala otvorena nezavršena. To znači da i Hazarski rečnik sa svojim drugim izdanjem nije konačan: on čeka svoju dopunu u nekom drugom vremenu.
________________________________

Milorad Pavić (Beograd, 15. oktobar 1929 - 30. novembar 2009) je glasoviti srpski prozni pisac, istoričar srpske književnosti 17 -19. veka, stručnjak za barok i simbolizam, prevodilac Puškina i Bajrona, profesor univerziteta. Član je Srpske akademije nauka i umetnosti od 1991. godine.Pavić je romansijer, pripovedač, pesnik i dramski pisac. Do danas Pavićeva dela imaju preko 80 prevoda u zasebnim knjigama na različite jezike širom sveta. Od strane stručnjaka iz Evrope, SAD i Brazila, Milorad Pavić je nominovan za Nobelovu nagradu za književnost. Oženjen je Jasminom Mihajlović, koja je pisac i književni kritičar. Žive u Beogradu.

Zanimljivo je pripomenuti da je na početku svoje književničke i profesorske karijere, Pavić objavio knjigu pesama Palimpsesti 1967. godine, pa Istoriju srpske književnosti baroknog doba 1970, zatim Vojislav Ilić i evropsko pesništvo 1971. godine. Drugu knjigu pesama Mesečev kamen objavljuje 1971, a prvu zbirku priča Gvozdena zavesa 1973. Slede knjige priča: Konji svetoga Marka (1976), Ruski hrt (1979), Nove beogradske priče (1981), Duše se kupaju poslednji put (1982).

Pavić je domaću i svetsku slavu stekao romanom Hazarski rečnik koji je objavio 1984. godine. Ovaj svojevrsni leksikon u 100.000 reči kritičari i publika brzo su proglasili nezaobilaznim štivom novoga veka. Mnogi kritičari zabeležili su da je Pavić pisac čudesne imaginacije i predvodnik evropske postmoderne. U drugom romanu Predeo slikan čajem (1988) autor nudi uzbudljivo delo za ljubitelje ukrštenih reči. Godine 1991. objavljuje treći roman Unutrašnja strana vetra, pa Poslednju ljubav u Carigradu (priručnik za gatanje) 1994.

Pored ovog kvarteta romana koji su ključni za sagledavanje svastranog Pavićevog stvaralaštva, pojavljuje se Šešir od riblje kože (ljubavna priča) 1996, Stakleni puž (priče sa Interneta) 1998, Kutija za pisanje 1999, i romani Zvezdani plašt (astrološki vodič za neupućene) 2000 i Unikat 2004. godine. Godine 2005. objavio je komediju Svadba u kupatilu.

2 коментара: