недеља, 04. новембар 2012.

Meša Selimović - Derviš i smrt


Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u Bosni, da spasi brata koji je nepravedno zatvoren. Šejh odlazi kadinici, kadiji, muselimu i muftiji, ali svaki se put suočava ili sa potpunom ravnodušnošću prema sudbini svog brata ili sa prijetnjom da će nastradati nastavi li sa istragom. Na kraju saznaje da mu je brat pogubljen. Vjera u otomanski sustav vlasti, koja je u Ahmedu postupno slabila tijekom susreta s lokalnim glavešinama, potpuno je razorena i on priprema pobunu. Kadiju ubijaju, muselim bježi, a Ahmed postaje novi kadija. No, pod utjecajem ukorijenjenih pravila i postupaka onih koji su na vlasti (koristeći se špijunima i doušnicima), i on polako postaje isti kao i njegov prethodnik. Neprilagodljivi i dogmatični derviš nije u stanju zadržati vlast i na kraju romana čeka da ga odvedu u zatvor gdje će biti zadavljen kao i njegov brat.

Književni rod i vrsta djela: epika, povijesni roman

Vrijeme radnje: za vrijeme Otomanske vladavine

Mjesto radnje: Bosna

Likovi:
Ahmed Nerudin, derviš:
Četrdeset mi je godina, ružno doba: čovjek je još mlad da bi imao želja, a već star da ih ostvaruje.
Šejh sam tekije mevlevijskog reda, najbrojnijeg i najčistijeg, a tekija u kojoj živim nalazi se na izlasku iz kasabe, među crnim i surim gudurama što zaklanjaju širinu neba...
Dvadeset godina sam derviš, a malim djetetom sam pošao u školu, i ne znam ništa izvan onoga što su htjeli da me nauče. Učili su me da slušam, da trpim, da živim za vjeru. Boljih od mene je bilo, vjernijih nema mnogo.
Imao sam porodicu, živjela je svojim životom, moja po krvi i dalekom sjećanju, po djetinjstvu koje cijelog života zatrpavam, varajući se da je mrtva, moja je tako treba da bude, volio sam tu ljubav bez dodira i koristi, iako je zato bila i hladna.

Gradeći ovaj glavni lik u romanu Derviš i smrtMeša Selimović je čitaocu dao umjetničku viziju čovjeka, tj. pojedinca u svijetu. Uspio je da nam prikaže odnos pojedinca i vlasti, da nas učvrsti u uvjerenju kako je mnogo apsurdnog u svemu što nas određuje: slučaj, strah, samoća, očaj, sile koje su iznad naših moći, naša sputanost i ograničenost da ovladamo tim silama, stalno raspinjanje između onoga što činimo i pto bismo željeli biti i na kraju smrt. Mnogo je šta u životu zbog čega bi čovjek mogao da izgubi vjeru u sve postojeće i da prosto izludi ili pak da zakorači u tragediju. A da se to ne bi desilo, čovjek mora da nađe neku tačku oslonca - u Bogu, u nekoj ideji, u nekom činjenju, u sebi.

Hasan:
Na konju ispred dželepa jahao je Hasan, u crvenoj kabanici, upravan, vedar, jedini on miran i nasmijan u toj gužvi... Sjedio je sa hafiz - Muhamedom, u čardaku, iznad rijeke, u plavom mintanu, podšišane mekane brade, jagom namirisan, svjež, nasmiješen...

Hasan je nada i svjetlost, jedan od pravih načina da čovjek opstane u ovome svijetu surovosti, da pri tome ne bude na gubitku. On je sasvim drugačiji od Ahmeda Nurudina. O mijenja zanimanja, mjesta, ljude; uvijek nekud ide, pa se opet vraća, stalno noseći neku svježinu života. Ona je u njemu, ali je i bezbrižan, širok i neomeđen u svemu. Njegovo geslo je: Čovjek nije drvo i vezanost je njegova nesreća. Od te "vezanosti" ili nesreće boluje Ahmed Nurudin. Zašto je vezivanje ili ukorjenjivanje za jedno mjesto nesreća? Zato što nas ono uvijek svodi na jedan prostor, na susrete sa istim ljudima; što u nama pokreće zavisti, sumnje, ogovaranja, pokreće na netrepeljivost i zlo, jer uvijek je neko nekome na nišanu. Riječ je o psihološkoj tjeskobi i psihološkom zamoru koji dolazi sa ponavljanjem istih ljudi, istih priča... Uvijek je sve isto. Hasan je to shvatio i zato od toga bježi, naročito ako je riječ o kasabi, o malom mjestu u kome svako poznaje svakog.

Ishak, bjegunac:
Njegov glas se čuje drukčije nego ostali, dublji je i muškiji, njegova molitva nije molba već zahtjev, oči su mu oštre, pokreti gipki, ime mu je Ishak, zovem ga tako jer je tu i jer mu ne znam ime, a treba da znam.
A njegov glas je miran, čak nije ni srdit, činilo mi se da zvuči gotovo veselo, podsmješljivo izazovno, da ne odgovara ni nabusito ni ponizno već ravnodušno, kao da je iznad svega što se dešava, kao da zna nešto što ga čini sigurnim.

Mula - Jusuf:
Onda je sišao Mula - Jusuf. Klepet njegovih nanula je spor, suviše odmjeren za njegovo bujno zdravlje, on svome držanju poklanja više pažnje nego ijedan od nas, jer ima više da krije. Nisam vjerovao toj smirenosti, ličila je na laž, na neprirodnost, sa njegovim rumenim licem i njegovih svježih dvadeset pet godina.

O djelu:
Derviš i smrt je povijesni roman sa suvremenom tematikom. U njemu se pojavljuje problem sukoba pojedinca s vremenom u kojem živi.

Osim psihološke problematike, u romanu su izražena i mnoga filozofska pitanja vezana uz ljudski život, društvo i politiku, a također je izložena i analiza društvenog i političkog stanja u Bosni za vrijeme Osmanskog Carstva. Sličnu tematiku ima i Selimovićev roman Tvrđava objavljen 1970.

Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u Bosni, da spasi brata koji je nepravedno zatvoren. Šejh odlazi kadinici, kadiji, muselimu i muftiji, ali svaki se put suočava ili sa potpunom ravnodušnošću prema sudbini svog brata ili sa prijetnjom da će nastradati nastavi li sa istragom.

Na kraju saznaje da mu je brat pogubljen. Vjera u otomanski sustav vlasti, koja je u Ahmedu postupno slabila tijekom susreta s lokalnim glavešinama, potpuno je razorena i on priprema pobunu. Kadiju ubijaju, muselim bježi, a Ahmed postaje novi kadija. No, pod utjecajem ukorijenjenih pravila i postupaka onih koji su na vlasti (koristeći se špijunima i doušnicima), i on polako postaje isti kao i njegov prethodnik. Neprilagodljivi i dogmatični derviš nije u stanju zadržati vlast i na kraju romana čeka da ga odvedu u zatvor gdje će biti zadavljen kao i njegov brat.

- Ljubav je valjda jedina stvar na svijetu koju ne treba objašnjavati ni tražiti joj razlog.
- Živi ništa ne znaju. Poučite me, mrtvi, kako se može umrijeti bez straha, ili bez užasa.
- Nije čovjek ono što misli, već ono što čini.
- Kad bi Bog kažnjavao za svako učinjeno zlo, ne bi na zemlji ostalo nijedno živo biće.
- Svako osjeća strah pred onim što ga čeka...
- Smrt je jekin, sigurno saznanje, jedino za što znamo da će nas stići. Izuzetka nema, ni iznenađenja, svi putevi vode do nje...
- Svi idemo od jedne obale do druge, po tankom konopu svoje životne staze, i svakome se zna kraj, razlike nema.
- Pravda je pravo da učinimo ono što mislimo da treba.
- A samo Bog zna svačiju krivicu, ljudi ne znaju.
- Jer je najpreči onaj kome je najteže.
- Uvijek svi znaju za nesreću i zlo, samo dobro ostaje skriveno.
- Žena je uvijek zanimljiva kad je zaljubljena, tada je pametnija, odlučnija, ljupkija nego ikad.
- Dobri ljudi su sreća na ovome svijetu.
- Kad vidiš da mlad čovjek stremi u nebo, uhvati ga za nogu i svuci na zemlju.
________________________________

Meša Selimović je rođen 26. aprila 1910. godine u Tuzli. U rodnom gradu završio je osnovnu školu i gimnaziju. 1930. upisao se na studijsku grupu srpskohrvatski jezik i jugoslovenska književnost Filozofskog fakulteta u Beogradu. Diplomirao je 1934. godine, a od 1935. do 1941. godine radi kao profesor Građanske škole, a potom je (1936) postavljen za suplenta u Realnoj gimnaziji u Tuzli. Prve dvije godine rata živi u Tuzli, gdje ga hapse zbog suradnje sa NOP - om, a u maju 1943. prelazi na oslobođenu teritoriju, postaje član KPJ i član Agitprop - a za istočnu Bosnu, potom je politički komesar Tuzlanskog odreda, a 1944. prelazi u Beograd i obavlja značajne političke i kulturne funkcije. Od 1947. živi u Sarajevu i radi kao profesor Više pedagoške škole, docent Filozofskog fakulteta, umjetnički direktor "Bosna - filma", direktor drame Narodnog pozorišta, glavni urednik IP "Svjetlost". 1971. godine penzionisan je i seli se u Beograd. Biran je za predsjednika Saveza književnika Jugoslavije, bio je počasni doktor Sarajevskog univerziteta (1971), redovni član ANUBiH i SANU. Dobitnik je brojnih nagrada od kojih su najznacajnije NIN-ova nagrada (1967), GORANOVA nagrada (1967), Njegoseva nagrada (1967), potom Dvadesetsedmojulska SRBiH, nagrada AVNOJ-a, itd. Umro je 11. 07. 1982. godine u Beogradu. Pored djela Derviš i smrtMeša Selimović  je napisao Za i protiv VukaTvrđava,OstrvoKrugSjećanja...

Нема коментара:

Постави коментар