понедељак, 29. октобар 2012.

Mato Lovrak - Družba Pere Kvržice


Družba Pere Kvržice najživotniji je Lovrakov roman u kojem pripovijeda o grupi školaraca koji zajedničkim snagama postižu zajednički cilj - obnovu zapuštenog mlina.

Bio je mjesec lipanj. Pero se rano probudio i poveo kravu u polje. Imao je temperaturu. Sjećao se riječi koje je otac govorio majci o starom mlinu. Mlin je bio zajedničko imanje cijelog sela. Nakon što se potrgao most tako da se kolima ne može prijeći u mlin neki su seljaci htijeli da se most popravi, a drugi su se tome protivili. S vremenom seljaci su prešli mljeti u stari mlin, a svoj su mlin napustili. Pero je cijelo jutro o tome razmišljao i odlučio da skupi svoju družbu i obnovi stari mlin. Vratio se kući i veselo krenuo u školu. Pridružili su mu se prijatelji: Medo, Šilo, Budala, Divljak i Milo dijete. Iako su morali na vrijeme biti u školi otišli su na trešnju gazde Marka da bi im Pero pokazao stari mlin. Odatle su ih potjerali tako da su otišli do starog zvonika odakle se mlin najbolje vidi. Tu im je rekao da će mlin biti njihov, a o detaljima će se kasnije dogovoriti. U školu su zakasnili, ali im je učitelj oprostio zbog poslova koje moraju raditi dok drugi spavaju. Taj dan i Pero je dobio nadimak. Zvali su ga Pero Kvržica. Sutradan su svi krenuli u mlin. Put do mlina je bio zapušten i pun granja.

Pored mlina je bilo mutno jezero. Sve je to trebalo očistiti i pokrenuti stari mlin. Svoje slobodno vrijeme su provodili u uređivanju mlina. Jednog dana u blizini mlina su pronašli bunar. Htjeli su ga očistiti da bi imali pitku vodu. Prvi je u bunar išao Medo, a kada su ga izvukli van bio je u nesvijesti. Srećom uskoro mu je bilo bolje. Sutradan su Peru spustili u bunar, ali dok su ga spuštali ispao im je lanac i Pero je pao u bunar. Uspjeli su ga spasiti, ali se prehladio i nije mogao ići u mlin. Do Perinog ozdravljenja za vođu je izabran Divljak. Misleći na Peru nastojali su napraviti što više posla. Napravili su mostić, očistili grane koje su smetale. U bunaru je bilo pitke vode. Kada se Pero vratio bio je sretan, a Divljak se naljutio i pobjegao. S njim je otišao i Budala. Dječaci su se bojali da oni ne odaju njihovu tajnu. Zaprijetili su mu, ali je Divljak ipak sve ispričao djevojčicama, Mariji i Danici. One su došle u mlin i kada su već sve znale dječaci su ih morali primiti u grupu. Osim toga, djevojčice su znale čistiti, crtati i uređivati vrt. Već je skoro bilo gotovo i svi su bili sretni. Čuli su da se u selu odrasli opet pokušavaju dogovoriti o popravku mlina, ali im to nije uspjelo.

Družba je odlučila predati mlin seljacima na zadnji dan škole. Kada su jednog dana došli do mlina vidjeli su izgaženi vrt i pošarane zidove mlina. Znali su da je to učinio Divljak. Družba nije odustala, svu su štetu popravili i očistili su mlin. Kasno su se vratili kući i zbog toga imali probleme, ali tajnu nisu odali. Približavao se kraj školske godine i u mlinu je sve bilo gotovo. Samo se uljepšavalo ono što je već učinjeno. Motrili su na Divljaka da ne oda njihovu tajnu. Nekoliko dana prije završetka škole dječaci su sve ispričali učitelju i pokazali mu uređeni mlin. Dogovorili su se da se završna školska svečanost održi u mlinu. Na zadnji dan škole roditelji su kao i uvijek došli u školu, a među njima je bio i načelnik općine. Bili su tu i tamburaši. Učitelj je pozvao da svi pođu do mlina. Čuo se žamor jer nitko nije mogao razumjeti učiteljev postupak. Ipak su krenuli. U mlinu su ih dočekala djeca gdje su zajedno proslavili obnovu mlina.

Mjesto radnje: Selo

Vrijeme radnje: Lipanj

Tema: Djeca obnavljaju stari mlin da bi ga predali na uporabu nesložnim seljanima.

Osnovna misao: Zajedničkim radom i trudom sve se može ostvariti.

Likovi: Pero, Šilo, Medo, Milo dijete, Budala, Divljak, Danica, Marija, učitelj.
________________________________

Mato Lovrak rođen je 8. ožujka 1899. godine u Velikom Grđevcu. Pohađao je nižu bjelovarsku gimnaziju, u kojoj je jednu godinu ponavljao zbog negativne ocjene iz hrvatskog. Potom je završio učiteljsku školu u Zagrebu i 35 godina radio kao učitelj u selima i gradićima sjeverozapadne Hrvatske. Ne čudi stoga što su glavni likovi njegovih romana djeca, a sredine seoske. Počeo je pisati u razdoblju između dvaju svjetskih ratova, kada u hrvatskoj književnosti prevladavaju realističke stilske tendencije, i to novele za odrasle. Mato Lovrak pripadao je onoj skupini književnika koji su socijalna načela držali važnijim mjerilima vrijednosti književnoga djela nego estetska. U Zagrebu je završio učiteljsku školu. Kao učitelj službovao je u raznim mjestima u Hrvatskoj (Kutini, Velikom Grđevcu, Velikim Zdencima i Zagrebu). Umro je 13. ožujka 1974. godine u Zagrebu. Mato Lovrak je pisac hrvatske dječje realistične pripovijetke i dječjeg realističnog romana: -Slatki potok i druge priče za djecu (Božićni dar) 1930. g, Djeca Velikog sela (kasnije Vlak u snijegu) 1933. g, Družba Pere Kvržice 1933. g, Prijatelji 1946. g, Divlji dječak 1952. g, Anka Brazilijanka 1956. g. i drugi. Najpoznatija Lovrakova djela su Vlak u snijegu i Družba Pere Kvržice.

Ova dva romana snimljena su i kao dječji filmovi. Vlak u snijegu preveden je na njemački, mađarski, makedonski, poljski, češki i slovenski jezik. Družba Pere Kvržice prevedena je na esperanto - Đurđevac 1998. g. U djelima Mate Lovraka nalazimo ljubav za djecu, osjećaj za ljepotu prirode i težnju za socijalnom pravdom. Mato Lovrak, od nekih zanemaren ili nedovoljno vrednovan pisac, desetljećima je nezaobilazno ime školske lektire. Njegova su najvažnija djela tiskana u velikim nakladama. Mato Lovrak pripadao je onoj skupini književnika koji su socijalna načela držali važnijim mjerilima vrijednosti književnoga djela nego estetska. Godine 1933. objavio je dva svoja najbolja romana, od 20 - tak koliko ih je napisao. Riječ je o Djeci Velikog Sela romanu kojemu je kasnije dao naslov Vlak u snijegu i Družbi Peri Kvržice.

U njima se djeca, pod prevladavajućom idejom kolektivizacije, udružuju da bi učinila neko dobro. Svladavajući teškoće, unutrašnje i vanjske otpore, družba se zajedničkim djelovanjem potvrđuje i moralno. Lovrak je svoju poetiku utemeljio na konvencionalnim sredstvima. Fabule su utemeljene na životnoj zbilji i ukorijenjene u realnost dječjeg svijeta, s naglašenim socijalnim, humanističkim i optimističnim odrednicama. Rečenica mu je kratka, jezik jednostavan i usklađen s dječjom vizijom svijeta. Nije stoga čudno što su ta dva romana postala i vrlo dobra filmska ostvarenja, a u hrvatsku su književnost za djecu unijela nov model romana kakav najmlađi i danas rado čitaju.

Нема коментара:

Постави коментар