Aleksandar Sergejevič Puškin - Bajka o ribaru i ribici

Kratki sadržaj:
Na obali mora živjeli su starac i starica. Starac je lovio ribe, a njegova žena je prela pređu. Jednog dana je starac lovio ribe i uhvatio je zlatnu ribicu koja govori. Ribica je molila starca da je ne ubije, već je pusti natrag u more, a ona će njemu ispuniti njegove želje. Starac ju je pustio u more, ali nije ništa tražio od ribice. Kad je ribar to ispričao svojoj ženi ona ga je grdila i nazvala prostačinom i budalom i tražila da od te ribe traži novo korito. Kad je to dobila, tražila je novu kuću, željela je biti moćna vlastelinka, a zatim i svijetla carica. Živjela je u dvorcu, imala je sve što je poželjela dok je svoga muža poslala da radi u staji. Na kraju je željela biti vladaricom mora i da joj zlatna ribica služi. Ribica se na to razljutila i ništa nije na tu želju odgovorila, a kada je ribar došao kući, našao je opet svoju kolibu, ženu i prepuklo korito.

Mjesto i vrijeme radnje: Obala i more. Ribar i njegova žena stanovali su u kolibi na obali mora, a zlatna ribica je živjela u moru.

Tema: Zlatna ribica

Ideja: Čovjek ne smije biti pohlepan

Bilješke tijekom čitanja:
- Stari ribar i njegova žena
- Zlatna ribica koja ispunjava želje
- Pohlepna i zločesta starica koja od ribice traži korito, kuću, želi biti vlastelinka, svijetla carica i na kraju vladarica mora
- Žao mi je starog ribara, a ne sviđa mi se njegova pohlepna žena
- Smatram da je na kraju starica zaslužila da bude opet siromašna u staroj kolibi

Analiza likova:
Stari ribar - dobar i pošten starac
Starica - zla, pohlepna i nikad zadovoljna
Zlatna ribica - dobra ribica koja održava svoje obećanje

Dojam o djelu:
Ova kratka bajka mi se dosta svidjela jer je u njoj opisana zlatna ribica koja ispunjava želje. Ja bih isto htjela imati takvu ribicu koja bi ispunjavala sve moje želje.

_________________________________

Živio na žalu sinjeg mora
Starac ribar sa staricom svojom;
U staroj su kolibi od gline
Proživjeli tri'es't i tri ljeta.
Starac mrežom lovio je ribu,
A starica prela svoju pređu.

Jednom starac izađe da lovi
Pa izvuko mrežu punu mulja.
Po drugi put bacio je mrežu,
izvukao samo morsku travu.
Po treći put bacio je mrežu,
A u mreži samo jedna riba,
Ali nije obična, već zlatna.
Zamolila starca zlatna riba
I ljudskim mu govorila glasom:
- Pusti mene u to sinje more,
Skupim ću se otkupiti darom:
Što zaželiš, to ću ti i dati.

Začudi se i prepade starac,
Tri'es't i tri ribari već ljeta,
A još ne ču da govori riba,
Pa u more pusti ribu zlatnu,
Umiljato njojzi progovara:
- Zbogom pošla, ribo moja zlatna,
Ne treba mi tvojega otkupa,
Već ti pođi u to sinje more
Pa ti šetaj kud je tebi drago.

Vratio se starac svojoj baki
Pa joj priča o velikom čudu:
- Ja sam danas ulovio ribu,
Ne običnu ribu, nego zlatnu.
Ljudskim me je zamolila glasom
Da je pustim u to sinje more.
Skupocjeni nudila mi otkup:
Što zaželim, to će mi i dati.
Ja ne htjedoh otkupa da uzmem,
Već je pustih u to sinje more.

A baka se okomi na starca:
- Prostačino jedna i budalo!
Što ne uze otkupa od ribe?
Da si od nje bar korito uzo;
Ono naše posve se raspalo.

Uputi se starac moru sinjem
(Vidi: more lako poigrava),
Stao zlatnu dozivati ribu.
Doplivala riba pa ga pita:
- Što bi htio,reci meni starče?
Pokloni se starac pa joj kaže:
- Smiluj mi se, milostiva ribo,
Navalila na me moja stara,
Ne da meni, sijedom starcu, mira.
Novo, veli, treba joj korito;
Ono naše posve se raspalo.

A zlatna mu riba odgovara:
- Ne jadikuj, nego pođi s mirom,
Novo ćete imati korito.
Vratio se starac svojoj baki;
Stoji baba pred novim koritom
Pa još gore poče grdit starca:
- Prostačino jedna i budalo!
Izmolila, budala, korito!
Već se vrati, budalino stara,
Pa ti kuću od ribe izmoli.

Uputi se starac moru sinjem
(A muti se ono sinje more),
Stao zlatnu dozivati ribu,
Doplivala riba pa ga pita:
- Što bi htio, reci meni, starče?
Pokloni se starac pa joj kaže:
- Smiluj mi se, milostiva ribo,
Još me gore grdi moja baka.
Ne da meni, sijedom starcu, mira
Kuću traži svadljivica stara.

A zlatna mu riba odgovara:
- Ne jadikuj, nego pođi s mirom,
Bit će tako: imat ćete kuću.
Pošo starac kolibici svojoj,
A kolibi nigdje više traga.
Pred njim kuća sa gostinjskom sobom
A na kući dimnjak od opeka
I hrastova od dasaka vrata.
Pod prozorom starica mu sjedi,
Na sva usta grdi baba starca:
- Gle budale, prostačine glupe!
Izmolila prostačina kuću!
Vrati se i ribi se pokloni.
Neću da sam obična seljanka,
Želim biti moćna vlastelinka!

Uputi se starac moru sinjem
(A burka se ono sinje more),
Stao zlatnu dozivati ribu.
Doplivala riba pa ga pita:
- Što bi htio, reci meni, starče?
Pokloni se starac pa joj kaže:
- Smiluj mi se, milostiva ribo,
Još se više pomamila stara,
Ne da meni, sijedom starcu, mira.
Neće više da bude seljanka,
Želi biti moćna vlastelinka.

A zlatna mu riba odgovara,
- Ne jadikuj, nego pođi s mirom.
Vratio se starac svojoj baki
A što vidi? - Pred njim visok dvorac.
Na doksatu stoji mu starica
U bundici od samura skupa.
Na glavi joj peča zlatotkana,
Oko vrata težak niz bisera,
Na rukama zlaćano prstenje,
Na nogama crvene čizmice.
Oko nje se užurbale sluge,
A ona ih nemilice tuče,
Koga tuče, kog za kiku vuče.

Starac baki riječ upravio:
- Zdravo da si, gospo vlastelinko,
Je l' ti sada zadovoljna duša?
Ali baba povika na starca,
Pošalje ga da u staji služi.
Prođe jedna nedjelja i dvije,
A još više pomami se stara.
Opet šalje k ribi svoga starca:
- Pođi k ribi pa joj se pokloni,
Neću da sam moćna vlastelinka,
Želim biti svijetla carica.

Strah spopade starca, pa je moli:
- Zar si ludih najela se gljiva?
Nit hodati znadeš, nit govorit,
Bit ćeš ruglo čitavome carstvu.

Planu gnjevom svadljivica stara,
Po obrazu udarila muža:
- Ti ćeš, je li, seljačino jedna,
Svađati se s moćnom vlastelinkom?
Ne rekoh li lijepo, pođi k moru,
Ako nećeš, na silu ćeš poći.

Uputi se starac moru sinjem
(Pocrnjelo ono sinje more),
Stao zlatnu dozivati ribu.
Doplivala riba pa ga pita:
- Što bi htio, reci meni, starče?
Pokloni se starac pa joj kaže:
- Smiluj mi se, milostiva ribo,
Posve mi je poludjela stara;
Neće više da je vlastelinka,
Želi biti svijetla carica."
A zlatna mu riba odgovara:
- Ne jdikuj, nego pođi s mirom.
Dobro! Bit će svijetla carica.

Vratio se starac svojoj baki,
A pred njime stoje carski dvori.
U njima se kočoperi stara,
Sjedi ona, carica, za stolom;
Boljari je služe i plemići,
Prekomorska nalijevaju vina.
Sjedi ona, meden kolač gricka,
A oko nje stoji stroga straža,
Na plećima sjekirice drži.
Gleda starac, strah ga obuzeo,
Pa se baca pred noge starici:
- Zdravo da si, svijetla carice,
Bit će da si sada zadovoljna.

Ali ona i ne gleda starca,
Već znak dade da ga protjeraju.
Strčali se sluge i boljari
Pa guraju iz odaje starca.
Dotrčali k vratima stražari,
Samo što ne posjekoše starca.

Ispred dvora narod mu se smije:
- Pravo ti je, budalino stara,
To nek, ludo, pouka ti bude:
Zašto sjedaš u saone tuđe?

Prođe jedna nedjelja i dvije,
A još više pomahnita stara.
Šalje ona dvorjane po muža.
Našli oni i doveli starca,
A starica ovako će starcu:
- Pođi k moru, ribi se pokloni,
Neću da sam svijetla carica,
Želim biti vladarica mora,
Pa da živim u najvećem moru,
A ribica zlatna da mi služi,
Da je šaljem kud mi se prohtije!

Ništa starac ne smije da kaže,
Ne smije se jadan da protivi,
Ka sinjemu uputi se moru,
A na moru olujina vlada.
Podižu se i propinju vali,
Valjaju se i sve rikom riču.

Poče zlatnu dozivati ribu.
Doplivala riba pa ga pita:
- Što bi htio, reci meni, starče?
Pokloni se starac pa joj kaže:
- Smiluj mi se, milostiva ribo,
Što da radim sa prokletom babom?
Neće više carica da bude,
Želi biti vladarica mora,
Pa da živi u najvećem moru,
A ti, zlatna ribo, da joj služiš,
Da te šalje kud joj se prohtije.

Ništa na to ne reče mu riba,
Samo repom udari po vodi
I zaroni u dubinu mora.
Dugo starac odgovor je ček'o,
Al' ga jadan dočekao nije,
Pa se svojoj povratio baki.

Al' što vidi? - Pred njim kolibica,
Njoj na pragu starica mu sjedi,
A pred njome prepuklo korito.

________________________________

Aleksandar Sergejevič Puškin je ruski pjesnik rođen 6. 06.  1799. godine u Moskvi, a umro je 10. 02. 1837. godine u Petrogradu. Potomak stare osiromašene plemićke porodice, u ranom djetinstvu prepušten odgoju kmeta Nikite Kozlova i oslobođene kmetice Arine Rodionovne Jakovljeve, kojoj zahvaljuje svoje odlično poznavanje ruskog narodnog stvaralaštva i jezika. Školovao se u plemićkom učilištu u Carskom Selu, u kome je, zahvaljujući liberalnim nastavnicima, vladao duh političkog slobodoumlja. U liceju je pripadao progresivnom književnom kružoku "Arzamas". Od 1814. godine Puškinovi stihovi se štampaju i slava mladog pjesnika naglo raste. Apstraktno plemićko inteligentno volterijanstvo sa svojim skepticizmom prema religiji i carizmu te oslobodilačke ideje izazvane 1812. godinom tvorile su duhovnu podlogu sredine u kojoj je rastao. Na Puškina je u tom smislu snažno djelovao istaknuti mislilac P.J. Čadajev. Iz liceja je izašao kao štovatelj Radiščeva i Voltairea, kao pjesnik slobode i protivnik autokratizma. Služio je nominalno u ministarstvu vanjskih poslova. Kretao se u društvu progresivnih intelektualaca (K.F. Riljejev, V.K. Kjuheljbeker, A.A. Deljvig, I. Puščin). Godine 1819. stupio je u literarni kružok "Zelena svjetiljka". Njegovi necenzurirani stihovi i politički epigrami kruže u prijepisima. Mjesec dana prije istupa dekabrista na Senatskom trgu piše mu njegov vođa Riljejev: U tebe su uperene oči Rusije, tebe vole, tebi vjeruju, u tebe se ugledaju. Budi pjesnik i građanin.

Car Aleksandar kažnjava mladog pjesnika progonstvom na jug Rusije, koje je potrajalo od 1820. do 1824. godine. U besarabijskom gradu Kišinevu Puškin se zbližio s aktivnim članovima "Južnog društva" Pesteljem, Orlovom i Rajevskim. Revolucionarna previranja u Europi ojačala su pjesnikovo buntovno raspoloženje. U pjesmi Bodež (1821. godine) Puškin govori o careubojstvu, a u poemi Gavrilijada istupa protiv religije. Puškin je 1824. godine otpušten iz službe i prognan u zavičajno selo Mihajlovsko, gdje je proveo dvije godine. Na dan dekabrističkog ustanka 1825. godine Puškin je bio u Mihajlovskom I ta ga je okolnost spasila od kazne koja je zadesila sudionike ustanka. Novi car Nikola I "oprašta" Puškinu (1826. godine) i dozvoljava mu povratak u Petrograd, ali ga stavlja pod stalni nadzor policije i osobno cenzurira njegova djela. Teško podnoseći reakciju koja se svalila na Rusiju poslije ugušenja dekabrističkog ustanka, Puškin misli na bijeg u inozemstvo, što mu ne polazi za rukom. Godine 1831. ženi se Natalijom Gončarovom.  Otmjeni dvorski krug nije trpio Puškina I osvećivao mu se intrigama i klevetama. Car želi poniziti autora jetkih epigrama pa ga 1834. godine imenuje kamerjunkerom, zvanjem uvredljivim za pjesnika s obzirom na njegov ugled i godine. Kojekakve udovice šalju Puškinu anonimna pisma s aluzijama na odveć intimne veze njegove supruge i cara. Strastveni pjesnik izaziva na dvoboj (27. 01. 1837. godine) Francuza D’Anthesa, avanturistu i intriganta u dvoboju Puškin biva smrtno ranjen i umire nakon dvodnevnih muka. Književno formiranje Puškinovo poklapa se s vremenom kad u Rusiju prodiru demokratske ideje francuske revolucije. Osamnaestogodišnji Puškin izražava mržnju prema samovlasti i ističe misao da monarh ne caruje na temelju svoga podrijetla nego na temelju zakona svoje zemlje. Omladina uči napamet Puškinove stihove, koji su izražavali osnovne ideje dekabrista. Oko 1820. godine Puškin počinje pisati svoje poeme Ruslan i Ljudmila u duhu usmenoga stvaranja. Dok je boravio u progonstvu na jugu Rusije, Puškin je čitao engleskog romantika Byrona. Priroda Krima i Kavkaza odrazuje se u djelima iz toga razdoblja, kojima ujedno počinje u ruskoj književnosti "romantizacija prirode". Napose su za ruski romantizam značajne poeme Kavkaski zarobljenik,Braća razbojnici, Bahčisarajski vodoskok, Cigani.

Njegovo glavno djelo, roman u stihovima Evgenije Onjegin, koji je započeo pisati na jugu 1823. godine, prožeto je skepsom, pesimizmom i donekle pomodnim bajronovskim "svjetskim bolom". Progonstvo u zabitnom seocu Mihajlovskom bilo je veoma plodonosno. Napisao je glavni dio Evgenija Onjegina, dovršio poemu Cigani, napisao dramolet Scena iz Fausta, roman u stihovima Grof Nulin, zatim Pjesme o Stjenki Razinu (posve u duhu narodne pjesme), nekoliko značajnih i originalnih rasprava o romantičkoj I klasičnoj poeziji te o basnama Krilova. Njegova lirika iz tog razdoblja dostiže vrhunac. Dvogodišnji prisilni boravak na selu ponukao ga je da se pozabavi ruskom prošlošću i stvori povijesnu tragediju Boris Godunov, u kojoj je postavio problem odnosa između naroda i cara despota. Po povratku u Petrograd, Puškin piše lirske pjesme (Arion, U dubini sibirskih ruda...) te poemu Poltava. Dobrovoljno sudjelovanje u rusko - turskom ratu urodilo je putopisom Putovanje u Arzrum. U Boldinu je 1830. godine napisao svoje "male tragedije": Škrti vitez, Mozart i Salieri, Pir za vrijeme kuge, Kameni gost, zatimPripovjesti Pokojnog Ivana Petroviča Belkina, Bajke o Baldi, O ribaru i ribici, dovršio Evgenija Onjegina. Tridesetih godina stvara Brončanog konjanika, genijalnu apoteozu Petra Velikoga. U Dubrovskom i Kapetonovoj kćeri postavlja problem seljačke pobune i ozbiljno proučava povijest Pugačova.

Puškin je bio nadahnuti vjesnik naprednih ideja svoje epohe. Marx je u svojim političkim radovima o Rusiji citirao Onjegina, tu "enciklopediju ruskoga života dvadesetih godina" (V.G. Bjelinski). Puškin je bio publicist, pisac kritičkih članaka o američkoj i engleskoj demokraciji, o eksploataciji radnika u engleskim tvornicama sukna, te ropstvu američkih Crnaca. U ruskoj književnosti Puškin je novator jezikom, stilom i sadržajem. U Borisu Godunovu prekinuo je, nadahnut čitanjem Sharespearea, s tradicijom pseudoklasične drame. Nedovršena dramaRusalka uvodi bogati folklor u umjetnost. U lirskoj poeziji je mnogostran: ljubav, intimni doživljaji, lirski zanosi, ljudske strasti, odnos prema društvu, prijatelji i neprijatelji, slike prirode, starina i suvremenost. Sve to odjekuje u Puškinovoj lirici. Na polju umjetničke proze probio je put u realizam. Prije Gogolja, Dostojevskog i čehova dao je galeriju priprostih, jednostavnih, tzv. malih ljudi. U Puškinovim stihovima i prozi ogledaju se nesrodne zemlje i udaljene epohe: drevni Istok, klasičan svijet, srednji vijek, narodi Europe, Rusija, epohe Petra Velikoga i suvremeno rusko društvo. Prema Bjelinskom, njegova je poezija "primila i ujedinila u sebi kao velika rijeka, sve pritoke prethodne izvorne književnosti i vrativši ih svijetu u novom, preobraženom obliku, odredila daljnji sjajan put ruske literature". Svojom visoko razvijenom svješću o pozivu pjesnika, svojim humanističkim idejama i naprednim pogledima na svijet, a i kreativnim snagama rođenoga genija, Puškin je ivanredna ličnost ne samo ruske nego i svjetske književnosti. Još 1842. godine pojavio se u Vrazovu Kolu (II) prvi prijevod novele Pikova dama objavljene u originalu 1834. godine. Otad su ga u nas prevodile sve generacije od Vraza i Trnskog preko Harambašića i Martića do Kombola, Krkleca i Cesarića.