недеља, 04. новембар 2012.

Damir Miloš - Bijeli klaun


Kratki sadržaj:
Dječak živi u cirkusu. Njegovi roditelji su klaunovi i nastupaju u cirkusu, zajedno sa mađioničarima, krotiteljima itd. Jednog dana, kad je imao sedam godina, saznao je da ne razlikuje boje. On je sve vidio u tonovima sive i crne boje. Jednog dana je šetao šumom i susreo slijepog starca. Starac mu je u nekoliko mjeseci pomagao pronaći boje. Dugim razgovorima pronalazili su osnovne boje; plava, zelena, crvena, bijela...

U dječakovim snovima se stalno pojavljivao jedan zeleni zmaj koji se volio tući, bio je naporan, ali ga je dječak ipak volio. Dječak se zaljubio u krotiteljevu kćer. Jednog dana tigar je ugrizao njegovu ljubav pa je ona bila nekoliko dana u bolnici. Dječak ju je nekoliko dana posjećivao, nosio joj cvijeće... Kad su se jednog dana klaunovi u cirkusu posvađali, dječak je imao zadaću da radi u cirkusu. Njegovi roditelji su ga svakodnevno pripremali za predstave. Dječak je stalno bio obučen u bijeli kostim, a i lice mu je bilo namazano bijelom bojom. Nije volio da mu se ljudi smiju pa je nakon treće predstave prestao raditi u cirkusu. Jednog je dana obukao bijeli kostim, lice je namazao bijelom bojom i krenuo u svijet. Stigao je do kamena gdje su on i starac obično razgovarali. Starca je čekao tri dana, ali njega nije bilo. Iz svoga kovčega je uzeo plavu boju i nacrtao je duboku plavu suzu na svom licu.

Vrsta djela: roman
Vrijeme radnje: 1985 godina
Mjesto radnje: glavna ulica i cirkus u jednom velkom gradu

Tema - Glavna tema romana Bijeli klaun je ulaženje dječaka u svijet odraslih, njegov prvi nastup u areni i njegova odluka da ne prihvati pravila koja mu nameću običaji cirkusa. Njegova pobjeda je pobjeda nad strahom. Ne prihvaćajući pravila izrasla iz straha, on ne samo da pobjeđuje strah, nego i sam život koji je taj strah proizveo.U priči Damira Miloša o dječaku iz putujućeg cirkusa, kojega roditelji, klaunovi, pripremaju za budući poziv. Kao klaun, on će prvi put nastupiti odijeven u bijelo, po starome cirkuskom običaju, i tek će u narednim nastupima postupno njegov kostim dobijati zakrpe u boji sve dok ne stasa u zrelog klauna u šarenom klaunskom kostimu kakve poznajemo. Dječak ne razlikuje boje i nailazi u šumi na neobičnog slijepog starca koji ga uči kako ih razaznati (plavo je ono što je daleko i duboko), zaljubljuje se u princezu, susreće strašnog, nesretnog zmaja...
Pouka - Bijeli klaun, je poučna prića koja nas uči da među nama postoje i oni koji su nešto 'drugačiji' te da ih se ne treba bojati ili im se rugati. Dječak koji je daltonist, pokušava uz pomoć slijepog starca, roditelja koji rade kao klauni u cirkusu i djevojčice u koju je potajno zaljubljen naučiti karakteristike boja i kako ih prepoznati i razlikovati.

Dječak svijet može vidjeti jest samo sivilo i kroz to: ljude koji su izgubili najbitnije vrijednosti života. U žurbi da zgrnu što više novca zaboravljaju smijeh, dobrotu, ljubav i ljepotu; vide sive i prljave gradske ulice na kojima nemilosrdno juri bezbroj automobila... Uz pomoć Starca dječak spoznje a vlastitu boju, bijelu boju djetinjstva i nevinosti, Dječak u odori klauna - potpuno bijel, tek s plavom suzom na obrazu, odlazi iz cirkusa, korača svijetom, gleda ljude i čudi se. A priča se da će bijeli klaun hodati svijetom sve dok oko njega ne budu živjeli sretni ljudi.
Likovi: Bijeli klaun (dječak), mama, tata, klaunovi, starac, krotitelj tigrova, krotiteljeva kćer, direktor šatora, učiteljica, gledatelji.

Analiza likova:
Bijeli klaun - (dječak) Ne razlikuje boje, živi u siromašnoj obitelji klaunova, marljiv, uporan, brižljiv, dobra srca i duše, ne voli se svađati, ne voli kad mu se ljudi smiju...

Starac - Slijep, voli djecu, voli pričati priče, pomagati drugim ljudima, dobra srca i duše...

Razmišljanja nakon čitanja
Svi smo barem jednom u maškarama bili kostim klauna. Reći ću kostim jer to zapravo nismo bili mi već naše drugo lice, maska. Neki će reći da se maskiramo kako bi se razveselili, zabavili se i opustili, ali u stvari bježimo od stvarnosti, od problema. No, pokazuje li naš kostim ipak ono što osjećamo? Moj kostim klauna je bio šaren, ali je imao usta prema dolje (tužno lice) i barem dvije suze. Kakav je bio vaš?

Ako gledamo ovu knjigu iz perspektive djece koja pohađaju osnovnu školu, onda je dječak zaista tražio boje-zelenu, crvenu, plavu, žutu. Da, trava je zelena, krv je crvena, plavo je more, sunce je žuto, naranča je narančasta. Svi smo to odavno naučili, ali pitanje je vidimo li to. Mislim da je dječak tražio i još uvijek traži svoje mjesto u ovom užurbanom i ponekad teško shvatljivom svijetu. Zašto ljudi idu u cirkus, zašto ljudi igraju lutriju, zašto se ljudi smiju nečemu što nije smiješno? Zašto ljudi ne žele pomoći drugima? Nedavno sam se našla u situaciji da sam se poskliznula i pala u bolnici, a ljudi su samo prošli pored mene. Nije ih bilo briga. Mislim da bi svi mi trebali pronaći boje ovog svijeta. Prolazimo životom i ne doživljavamo ga. Radimo samo ono što moramo, da bi preživjeli. No bez obzira što svi imamo istu svrhu, preživjeti, opet se postavljaju određene granice, klase među ljudima. Na jednostavnom dječjem jeziku to glasi: - Ljudi ne mogu letjeti (ptice i leptiri) pa moraju imati uvijek jednu boju. Ali, ljudi ne vole biti isti kao i drugi, pa danas žive u bojama. Ima ih crvenih, bijelih, žutih, crnih, a priča se da se mogu sresti plavi i zeleni.

Često se mi, djeca, zapitamo zašto naši roditelji ponekad ne odgovore na pitanje što ih tišti, a očigledno je da nešto nije u redu. Nikad ne dobijemo odgovor, a od nas očekuju da im povjerimo sve što nam je na duši. To je malo bezobrazno, dvolično? Odnos se temelji na istini i povjerenju. Bilo bi lijepo da na pitanje zašto su roditelji plakali dobijemo iskren odgovor kao i dječak u knjizi. Ne znam... odgovorila je tiho - možda jer smo tata i ja cijelog života htjeli nasmijati ljude, uvijek smo htjeli biti smiješni, uvijek smo pazili da ne budemo tužni... a ti si danas bio onakav kakvi smo mi najčešće bili izvan cirkuske arene. Tužni i nespretni... sami... A ljudi su se smijali... Iskrenost je ono što trebamo.

Svatko će ovu priču shvatiti na svoj način. Neki o njoj neće razmišljati, netko će je zaboraviti za par dana, netko je uopće neće pročitati. Različitim ljudima iste stvari izgledaju drugačije. Svatko u nama vidi ono što je htio vidjeti. To nas opet vraća na različitost među ljudima. Sad ne govorim o klasama i podjeli na bogate i siromašne. Govorim o boji koju mi nosimo. Dječakova boja je bijela, a moja je tamno plava. Duboka i daleka tamno plava boja. Dječaku je nedostajala duboka plava suza kako bi bio potpun kao osoba. Tada je mogao nastaviti put u potrazi za sretnim ljudima. Ruku na srce, okružuju nas ljudi koji trče, žure, htjeli bi zaraditi što više novaca, nitko nema ni za što vremena. I mi pripadamo tim ljudima. Često mi predbacuju da se nikad ne smijem, da sam mrgud. Vjerujem da sam i ja u potrazi za sretnim ljudima, kao i bijeli klaun. Imam sreću jer je u mom životu uvijek postojao netko tko je nosio toplu boju poput žute, narančaste ili crvene. Tad više ne vidimo samo jednu boju već cijelu paletu pa se plava boja izgubi u drugim bojama.

No najljepše od svega je imati prijatelja s kojim se može šutjeti. Prijatelj s kojim ne moraš pričati da bi znao da nešto nije u redu, koji će samo zagrljajem i pogledom reći da će sve biti u redu. Da, lijepo je imati prijatelja s kojim možeš šutjeti.
________________________________

Damir Miloš rođen je 1954. godine u Opatiji, magistrirao je na odsjeku za fonetiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, gdje radi kao profesionalni jedrličar. Napisao je romane: Pogled grad, 1985. Smrt u Opatiji, 1988. Autobiografija, 1989. Kapetanov dnevnik, 1991.Nabukodonozor, 1995. Otok snova, 1996. Kravata, 1998.; drame: Zarobljenici slobode, Suncokreti, Otkidanje krila (objavljene u Quorumu); romane za djecu: Bijeli klaun, 1988. Nepoznata priča, 1989. Zoe, 1992.; slikovnicu: Snježni kralj, 1986; Knjige o jedrenju: Adriatic nautical Academy - početnički tečaj i ACY No 1. Damir Miloš dosegao literarnu zrelost, a posljednjim svojim proznim knjigama, kratkim romanom Kornatske priče i njegovim nastavkomMeke ulice, dosegao je razinu literarne mudrosti, poznatu doista rijetkim piscima. Pojedinim dijelovima se ljepotom i preciznošču približavaju koanima starih zen majstora i pričama zaboravljenih kineskih mistika.
O pripovjetki bijeli klaun sam pisac Damir Milš kaže "Bijeli klaun, glavni lik ovog romana nije izmišljen. Susreo sam ga na glavnoj ulici jednog ogromnog grada. Bilo je to prije tri godine (1985) i neprestano sam razmišljao o njemu. Ništa ne govoreći stajao je na glavnoj ulici i promatrao prolaznike. Za nekima je dugo gledao, tako da su se oni okrenuli i pitali se što taj klaun hoće! Ono što ja mislim da je on htio napisao sam u ovoj knjizi.

Нема коментара:

Постави коментар