Antun Gustav Matoš - Cvijet sa raskršća

Kratki sadržaj - Novela govori o čovjeku koji sebe naziva Solus i koji sam putuje svijetom jer ne voli gradove. Jednog dan zaustavio se u jednom francuskom gradiću gdje nakon što se okrijepio, zaspi na jednom lovačkom puteljku nedaleko od novog ljetnikovca. Dok se budio osjeti da nije sam. Ugledao je pored sebe prekrasnu djevojku, ali ubrzo shvati da je ona slijepa. A ona je toga dana prvi puta otišla sama sa svojim psom od kuće dok nitko nije pazio na nju. Djevojci se Sulus odmah svidio i nagovarala ga je da zajedno pođu u njezin dvor. Kad on to otkloni, ona poželi sa Solusom lutati svijetom. I baš dok ju je uvjeravao da ni to nije dobro za nju, pojavi se djevojčin otac i grubo prekine njihov razgovor, odvevši djevojku kući.

Vrsta djela: Novela

Tema: Ljubav između Solusa i Izabele

Analiza likova: Izabela – Slijepa, nježna, znatiželjna Solus – Samotnjak, brižan, hrabar, slobodan

________________________________

Umoran stignem u južni francuski gradić N. Kupim hrane i izađem u okolinu na koljenima bolnim, klecavim, tvrdim od umora. Jedva nađem zgodno odmorište u aleji pored ljetnikovca tako novog i tako bijelog da me od gledanja zabolješe oči. Ispriječim se pored zapuštenog izvora na putu punom trave, mahovine i tolike samoće da osjetih e ovdje ne bijaše već odavna ljudske stope, prem ne bijaše daleko od dvorca. Put se penje uz brdo kroz ptičije pjevanje i kroz šaptanje lišća na vjekovskom, sapletenom kao prsti granju, isčezavajući u zelenim sjenama planinske šume. Bijaše očevidno da je moje odmorište ostatak lovačkog puta i da se mjesto ljetnikovca i modernog vrta ovdje još nedavno gizdao lovački zamak. Napivši se iza ručka svježe vode sa polurazrušenog istočnika, utaživši suhu žeđ mlazom iz mramornog ždrijela zmijokose, mramorne Gorgone među visokom papradi, zapalim duhan, pružim se preko zelenog mekanog puta, naslađujući se poljima, zaseocima i salašima, gradićem N - om sa sivom bazilikom i jezerom koje sniva zelenim, sjajnim, podnevnim snom. Tišina mi u uhu.

Suvarak je bez šuškavog sljepića, zrak bez ose i bumbara. Prhnu vrapčić, moj stari pratilac i lakomi poznanik, otrvši na mahovini proždrljivi kljun. Iz gradića se zatalasa bakarno podne i prosu sunčanom okolinom još veću tišinu, svečani mir blagdana. Možda bijaše nedjelja, praznik. Ne znam, jer već davno izgubih kalendar. U dimu cigarete rastresam se u mirnu modrinu zraka, iščezavam među granje, među cvijeće, a žubor vrutka me ljulja i uspavljuje. Sunce grije, gori tako zlatno i sjajno da kamenje i krute hridi dođoše od tog sjaja mekani i puni života kao bilje. Zemlja, šuma, modre planine dršću, trepere kao da će se probuditi, uskrsnuti. Sve je tako prožeto sjajem da bi svijet, čini mi se, sijao kao dragulj u pomrčini, da sunce iznenada ugasne. Cvijeće pjeva mirisom tratinčica i ivanjskog cvijeća šaren pastorale. Jezero šumi srebrnu himnu, iz tamnih šuma bruje crni koralji. Nebo šušti zastavom od modre svile. Iz dubine grmlja, gajeva i gore skaču razigrane djevojke, šibajući uzduh znojnom, bahantskom kosom. Kao nabujala bujica struje u bučnoj, krvavoj orgijskoj pjeni niz glasnu goru i kotlinu, a u njoj graja, bleka stoke, duduk gajda kroz pastirski dim, kroz satirsko, vinsko jecanje od požude, kroz Jareće drhtavo, požudno blejanje.

Probudim se. Nema sumnje, neko mi nad glavom. Po čelu, po kosi, po nosu, po ustima pipaju me prsti mirišljavi i mekani, pipaju oprezno kao da modeluju. Pritvorim oči. Nema sumnje, ja više ne spavam, jer eno sunce tek za koplje nad goricom, vrelo žubori, paprad šušti, a vjetar mi briše znoj sa čela. Prsti, mekani i mirišljavi, digoše se sa mojih usta. Sklopim oči. Uzaman! To nije, nije san! Za glavom mi neko diše tako voljko i spokojno kao da spava, i sav strepim da bi me pogled mogao lišiti nježne tlapnje. Na lice mi padne marama bijela i providna, tako čista i tako namirisana da se sasvim probudih. Bilo mi je kao božjaku koji se probudio u čistom, bijelom krevetu. Da: neko mi nad glavom, i taj neko mora da je žena, jer samo žene umiju ovako buditi. Srce zakucalo, grlo se osušilo, usne se trzaju. Da promucam, da prozborim - ali šta? Bojao sam se da nju da moju Samaritanku ne zaplašim, ne otjeram. I tako ležah, ležah i ležah presenećen, u neizvjesnosti srećnoj i mučnoj. Muha mi padala na vlažan vrat, kinjila me i mučila da me probijaše nesnosan znoj, ali ne imadoh srca mahnuti na nju rukom, da sa njom ne odleti ova iza mene što tako slatko diše i miriše, što miriše i diše kao večernja ruža, što ima prste dobre i milosrdne ko što su samo na ruci majčinoj.

Dune vjetar, ponese sa lica maramu, ali ju zadržim u letu. Ona iza mene ni riječi. Svratim na nju krišom pogled i ne mogah vjerovati sam sebi! Za glavom mi sjelo na mahovinu djevojče tako bijelo i nježno kao da vidje samo bijelu mjesečinu, kao da disaše večernje cvijeće, kao da se sigraše samo sa noćnim, tamnim, baršunastim lepirima. Kosa se raskošljala u rumenozlatnim pramovima niz nježni, snježni, goluždravi vrat, tresući se u dugačkim, teškim zavojcima na pupoljastim, mladim i slabačkim grudima. Pored nje širok, bijel slaman šešir sa dugačkom modrom vrpcom. Na nogama joj bijele cipelice koje nikad blata ne vidješe. Na kaišu drži hrta koji leži pruživši tanku glavu među ispružene noge. Preko krila joj dugačak, visok štap s omašnim, starinskim zlatnim dugmetom i lijepo svezanom svilenom bijelom vrpcom. Jedan sunčan zrak joj kroz granje pao na desnicu, bijelu i elegantnu sa rubinom na kažiprstu. Sklopila sjenaste vjeđe kao da spava. U mirnom tempu joj podrhtavahu tek nježne nosnice i prsa pod bijelim čipkama i medaillonom na zlatnom lancu. Da bijaše noć, scijenio bih gledati mjesečarku, somnambulu.

Ovako ne razbirah ništa i pitah se koje čedo Van Dycka ili Greuzea dođe pred grozničavu moju fantaziju iz starog gospodskog okvira. Je l' to koji slijepi prerušeni mramor iz talijanskih trijemova? Dođe li duša kakog sjetnog noturna da me očara na sramotu ironij-skog dana? Sa kojeg gotskog prozora, sa koje duge siđe ta djevičanska bajka sklopljenih očiju? Koje vilinsko vreteno mi prede po bijelom danu ovu opojnu sliku tkanjem od snova i od sjetne čežnje? Je li to oživio akord Beethovenovog uzdaha nad arpeggiom Mondschein-Sonate? Je li to opaki, pakleni Zavodnik pored skeptičkog modernog raspuća? Sa koje sise nebeske kanu na moj put ova kaplja sreće? I skrušen, ponižen, raskajan od nenadanice ležah ničice pred nijemim djetetom sa licem duguljastim, bolnim od nježnosti, s ustima poširokim, rumenim i mokrim kao u nevinašca, sa čelom tako čistim, mirnim i punim modrih žilica kao mramor. Takvog čeda ne vidjeh ni onda kada su mi u očima plovili ostaci prvog momačkog sna. Ostavila me svaka briga i nemir. Uto digne hrt glavu, zareži i zalaje.

- Pst - pst - pst - reknemo oboje.
- Jeste li se probudili? - veli ona naprečac glasom u kojem bijaše sjena tuge koja ne boli.
- Pst, Fido! Čut će nas u kući i zatvoriti u dosadnu sobu. Ko ste vi, tuđinče? U vas je lice kao u mog pokojnog, dragog brata. Vi ste mladi?
- Ja sam... Ja sam...
- Vaš glas mi prija - rekne ona i diže se pošavši za hrtom i tapkajući, pipkajući pred sobom krajem od štapa. - Zaklonimo se da nas ne vide iz dvorca, jer me jamačno već traže. Vašu ruku, ako vas ne mrzi.

Bila je visoka kao ja. Skočim i povedem je za vrh od prstiju. Zarumenjela se, i grlo, pamćenje me iznevjerilo! Sjedosmo na moj stari ogrtač iza žuborne Gorgone i šuškave papradi. Smješkala se i besjedila drukčije nego sve djevojke koje dosele čuh i vidjeh. Sve ih začinila licem i uzrastom. Govoraše kao djeca kada se bude, bez ikakvog ženskog prenemaganja. Ruke joj u govoru nepomične, a miče tek usnama odviše rumenim i vlažnim: kao morski koralj. Bijaše lijepa, slijepa kao sreća, kao sudbina. Crno mi ogranulo sunce!

- Danas je prvi put u mom životu te se odšuljah iz dvora. Miss Maud, moja čitateljica i paziteljica, zadrijemala, otac nekamo otišao, a ja izađoh prvi put u svijet sa vjernim mojim Fidom. Bože, alaj se uplaših, jer malo te ne padoh preko vas! Fido lajaše, a vi se ne probudiste. Mišljah da ste naš sluga ili naš kočijaš. Ko ste, kako vam ime?

- Ime mi, ime mi... Solus.
- Čudno ime, latinsko ime, je l' te? Vi niste prosjak ili vandrokaš, je l' te?
- Ja sam putnik. Putujem pješke oko svijeta. Što je lijepo, uhvatim fotografskim aparatom. To je jedini zanat koji znam.
- A zašto putujete ovako sami i samoćni?
- Naša zemlja je puna velikih ropskih gradova. Zato bježim iz varoši i kružim sam, slobodan kao soko. Ovo je teško, ja sam nesrećan, ali živjeti sa ljudima, sa lašcima, bilo bi mi još gorče. Znate li basnu o psu i kurjaku? Ja sam vuk, mršavi, slobodni vuk.
- Čudno, čudno. Znala sam da me moji kod kuće varaju. Aj, da i ja mogu ovako u svijet, na sunce, na vjetar, spavati na cvijeću, prolaziti kroz strana sela, gaziti rijeke i planine! Ne znate kako mi je milo te se skobismo. Jeste li vidjeli i volite li more? Ja sam ga čula, u Bretanji. Vidjela sam ga uhom. U moru spavaju gromovi i... mrmore, bruje, tutnje kroz san, a onda ustaju, jezde na oblacima i tutnje kao topovi. Blago vama okatome, jer vidite munje i valove! Zašto, zašto puzem u tom mraku? Što sakrivih, te ispaštavam?
- A kako je vaše ime, lijepa gospođice?
- Izabela.

- Ne žalite, ne tugujte za očima, lijepa Izabelo. Čovjek vidi da ne vidi, i žali što je vidio. Kada hoću da gledam, zatvaram oči kao vi i gledam u tminu, u sebe. Najljepše što sam dosele vidio, to ste vi, Izabelo, ljepša od mora i od strijele, od cvijeta i od svijeta. Vi ste najljepša... da, vi, vi...

Sagnem se i cjelivam njenu bijelu cipelicu i svilenu, modru čarapu. Ona se smješka i rumeni kao dijete u snu, a hrt mi liže glavu tankim jezikom.
- Ovdje, ovdje - veli ona i nuđa mi ručicu. - U vas je lijep glas, junačan, iskren, i negdje sam ga već čula.
Pritisnuh na usta njenu ruku, bijelu, hladnu i krhku kao vosak.
- Ovdje, ovdje! - istrgne ona ruku, rumena kao večernja magla, i pokaže na obraz. - Mene samo ovdje cjelivaju.
I dotakoh joj cjelovom bogomoljno, spokojno lice, a vjetar me miluje njenim zlatnorumenim, nježnim uvojcima. Časovi oslijepiše, vrijeme prestade teći i rušiti. Odjedared mi odrine objema rukama glavu.
- Što ćutite?
- Ne znam, jer ste tužni - odgovorim.
- Nisam žalosna. Ne znam šta mi je. Je l' te, vi ćete sa mnom u dvor. Kazat ću ocu da otjera guvernantu i da mi vi čitate lijepe priče vašim poznatim, jakim glasom.

Nasmijah se.
- U dvor? Nipošto. Vaš bi me otac izjurio. A sluga, rob ne mogu biti.
- Vi nećete biti sluga. Vi ćete mi biti muž. Vi me volite. Je l' te? Ja vas ne vidim, pa vas volim.
Ljubav! Tu je, dakle, ovdje preda mnom, ljubav bjelja od lijera, čišća od glečerskog snijega, pjanija od vina! Na cesti, između dvije noći bez konaka! Ljubav - lijepa kao boginja, slijepa kao slučaj! Okrenula se spram mene, i osjećah kako mi gleda u dušu pritvorenim, vlažnim ustima i sklopljenim, slijepim očima. Ljubim, a ne smijem! Moram odlunjati kao krivac, kao zlikovac pred jedinim darom koji mi mogaše dati mučni put, počinjući u ludoj kolijevci, svršavajući u nijemom, slijepom grobu! Od bola padoh ničice mahovinom, sklopih oči i pritisnuh šakama sljepoočice da ne prsnu.

- Što vam je? Vjerujte da vas ljubim - priđe mi Izabela i zaplete prste u moju kosu bez žacanja. - Što ućutaste, putniče? Pođite sa mnom u dvorac.
- Ne mogu, ne mogu, davor - djevojko! Ko nauči na oblak mjesto na krov, na gore mjesto na stube, na šume mjesto na sobe, ko ču glas Gospodnji nad vodama, taj ne može živjeti u kućama. More i vjetar je moje gudalo i moj glasovir, cvijeće i zvijezde su slova u mojoj knjizi, tišina je moja čitateljica. Kao lišće što pada i povene na putovima, tako ću i ja klonuti i požutjeti, i tuđi će točak preko mene prijeći na nepoznatoj cesti. Kiša će me oplakati mjesto suza, vjetar će me okukati mjesto glasne naricaljke.
- Pa dobro. Ja idem s tobom.

- Kamo? U jarak, u baru? U groznicu, u smrt? I bez tebe će mi teret uspomene ovog sastanka tištati ranjava leđa na besciljnom putu. Imati srce prionljivo, ljubiti sunce, zrak, slobodu, život, kao ja što ga obožavam, i ne moći živjeti, ne smjeti ljubiti... nije li to žalost, Izabelo, slijepa moja srećo? Zašto? Jer su ljudi robovi, jer je svijet mučilište gdje je čovjek čovjeku tamničar i mučitelj torturom zakona i običaja, naslijeđa drevnih grijehova. I ovdje na slobodnom putu ispriječila se među nas, ljubavi moja, ropska volja onih drugih koji mi ne daju dahnuti, živjeti! Da sam kralj vlašću ili zlatom, ja bih tebe, slijepa moja sudbino, odnio u sjajne dvorove u plavetnom zatišju oblačnih brdina, ali ovako... kamo, kamo da se skrasimo? Oni, oni drugi su gospodari svih prisojnih utočišta, svih toplih gnijezda. Kamo da se krenemo? Među kljaste i bogaljaste, na crkvena vrata?

Od jada me napopala žučljiva pjena, stadoh vikati i jaukati kao da šenuh pameću. Izabela čučne i drhtaše, uhvativši nestašnim rukama psa za ogrlicu. Hrt me gledaše nepovjerljivo, režeći. Sunce jurve zalazilo za modre bregove. Sa livada i iz šume struji vlaga. Vjetrić nosi mušice i komarce; vrelo pišti, cvili, žubori. Negaženim putem odjeknuše sa dvorske strane nagli, samotni, šuplji koraci. Pas zalaje. Prema nama se žuri dežmekast gospodin sa dvocijevkom i sa slugama.

- Otac! - rekne Izabela, prihvati mi se za ruho i pritisne mi glavu na prsa.
Stigoše.
- Što je to? Gdje ste, zaboga, Izabelo, drago dijete? Kako ste smjeli izaći iz kuće ovako sama i nikome ni riječi? Bijedno, bijedno moje dijete! Baš čitamo u novinama o vampiru Vacheru i o ubijenim nesrećnicama. Ne pričah li vam o Žaku Trbosjeku, što ubija lutalice djevojke? Polovica tih skitačina i bezimenih nikogovića na našim drumovima je mučki zlotvor.
I debeli gospodin otrgne sa mene i brutalno povede bijedno djevojče.
- Pardon, gospodine! Zahvalite gospođici ako ne razumjeh smisao vaših kleveta! - reknem muklo, gotov na sve. - Gospođica je nabasala slučajno, pošto spavah, i ja je nagovarah da se vrati u kuću.

No gospodin učini kao da me ne ču, i pođe, vukući sljepicu ispod ruke. Hrt na mene zahukti i zalaje, te se morah braniti toljagom. Sluge zaostaše, sapučući bezočno, i navezli se na me pogrdljivom riječi i smijehom. Došlo bi do gušanja, da se iza desetak koračaja Izabela ne stade trgati, otimati i mahati rukama kao uhvaćeno ptiče slabačkim krilima, čemereći blago veče jadikovkom nemoćnom i slijepom.
- I njega povedi, i njega! On ima glas koji sam negdje čula, i liči našem pokojnom Gastonu! On ide u grob, u grob! Ja ću umrijeti, umrijeti...

Sluge priskočiše i ponesoše siroticu. Gvozdena kapija proguta njen bijeli, magloviti, neporočni trag i slijepo jecanje, a ja ostanem kao sinji kamen u nijemoj tišini. Mjesec se već visoko popeo nad jele i nad crne borove, a ja, skapavajući od čemera, gledah i gledah na bijeli, novi dvorac. A kad utrnuše osvijetljeni prozori, napih se ledene vode iz mramornog ždrijela zmijokose Gorgone i pođoh u zelenu šumu, u planinu pogruženu u crnu tišinu. Vodila me slobodna i maglovita vila, lijepa i slijepa Avantira, moja gospođa.

________________________________

Antun Gustav Matoš rođen je 13. 6. 1873. u Tovarniku, a umro je 17. 3. 1914. u Zagrebu. Ubrzo nakon rođenja, roditelji su mu se preselili u Zagreb gdje je Matoš pohađao pučku školu i gimnaziju. Nakon nezavršene gimnazije, propada mu i pokušaj studija veterine u Beču pa se potpuno posvećuje pisanju i glazbi. U 19-oj godini Vijenac mu objavljuje novelu Moć savjesti. Time je otvoreno novo poglavlje hrvatske književnosti poznato pod imenom moderna. 1893. pozvan je u vojsku, ali je slijedeće godine dezertirao te je morao napustiti Hrvatsku i otići u Beograd, a kasnije u Munchen, Beč i Ženevu i Pariz. U Parizu je ostao pet godina i taj je period bio presudan u formiranju njegovih estetičkih načela; temeljito se upoznao s poezijom Baudelairea, francuskih parnasovaca i simbolista te proznim djelom E. A. Poea, Merimea i de Maupassanta, a tada je nastao i dobar dio njegove fikcionalne proze: Iverje (1899) i Novo iverje (1900).

1904. se vraća u Beograd i tamo će ostati do definitivnog povratka u Zagreb, 1908. Za drugog boravka u Beogradu, u Hrvatskoj su mu objavljeni Ogledi (1905) te Vidici i putovi (1907), a tada počinje pisati i poeziju, koju objavljuje po listovima i časopisima. Taj dio objavljen je tek posthumno (Pjesme, 1923).

U Zagrebu se aktivno uključio u književni i politički život, neprestano ulazeći u sukobe i polemike, a svojim poznavanjem suvremenih književnih pravaca, nametnuo se kao jedan od vodećih kritičara moderne. Oko sebe je okupio stotinu mladih pjesnika "Gričana", u koje se ubrajaju i Ljubo Wiesner, Fran Galović, Tin Ujević i još neki. Živio je boemski, preživljavajući kao profesionalni pisac i novinar, neprestano u oskudici, sve do smrti prouzrokovane rakom grla 1914. Za života su mu izašle još tri knjige: Umorne priče (1909), Naši ljudi i krajevi(1910) i Pečalba (1913), a velik dio neobjavljenih tekstova sakupljen je tek za Sabrana djela, izašla u razdoblju od 1935. do 1940. god.

Suvremenici su najviše cijenili njegove putopise (Oko Lobora, 1907), dok je Matoš osobno najviše držao do svojih pripovijedaka, a do danas je došlo do svojevrsnog uravnoteženja vrijednosti čitavog njegovog opusa, osobito u korist poezije (neke od njegovih pjesama; Mora, Notturno, Jesenje veče, Maćuhica, Utjeha kose - smatraju se ponajboljim ostvarenjima hrvatske moderne).

Europska poezija toga vremena sva je bila u znaku simbolizma, esteticizma i artizma, a Matoš je, slijedeći primjer svojih europskih kolega, insistirao na dotjeranoj formi (pa je sonet postao kanonskim oblikom). U okviru Matoševe škole velika se pažnja posvećivala zvukovnim, "glazbenim" kvalitetama izraza, a osobito se njegovala čista i bogata rima.

Tematski se njegova lirika kreće od simbolizacije krajolika (Notturno, Jesenje veče, Srodnost, Maćuhica), preko estetizacije smrti, starosti ili drugih fenomena koji inače pobuđuju osjećaj odbojnosti i nelagode (Utjeha kose, Prababa). Matoševi poetski tekstovi ipak ne usvajaju tzv. "estetiku ružnoga", tada popularnu u europskoj poeziji (Baudelaire, Rimbaud). Drugi dio Matoševa opusa blizak je njegovom kritičkom i polemičkom temperamentu. Te pjesme su satirički ili humoristični pogledi na moralne  kvalitete suvremenika (Stara pjesma, Mora) ili političke okolnosti (Grički dijalog, Basna), a u najpoznatijim patriotskim pjesmama (1909. Pri svetom kralju, Gospa Marija, Iseljenik) satira uzmiče pred domoljubnom tužaljkom ili alegorijskim prikazima tragičnog položaja domovine.