Sofokle - Antigona

Radnja ovog djela je usko vezena sa dramom "Kralj Edip". U njemu se(između ostalog) opisuje sukob Edipovih sinova. Naime, jedan od njih, zvan Polinik, odlazi iz Tebe jer mu njegov brat Eteoklo nakon godinu dana vladavine ne prepušta vlast po dogovoru. Ovaj se vraća nakon nekog vremena sa namjerom da pokori Tebu. Uskoro dolazi do sukoba same braće koji u isti trenutak, jedan drugome, probadaju mač u tijelo, te oboje umiru. Vlast dobiva brat Edipove žene Kreont, koji naređuje da se Eteoklovo tijelo dostojno pokopa, a Polinikovo tijelo zbog njegove izdaje ostavi bez obrednog pokopa. Tada počinje radnja same "Antigone" u kojoj istoimena djevojka, Edipova kćer, govori svojoj sestri Ismeni da namjerava tajno pokopati svog voljenog brata Polinika. Ismena odbija sudjelovati u tom činu i pokušava odgovoriti Antigonu od svog nauma. Antigona, unatoč sestrinoj zabrinutosti, svjesna posljedica, odlazi do mjesta gdje joj leži mrtvi brat, te neprimjetno posipa nešto praha po bratovu tijelu i izvršava uobičajeni obred. Kad stražari uvide što je učinjeno protiv kraljeve naradbe, jedan od njih odlazi reći kralju. Kreont, uznemiren i zaprepašten naređuje da se nađe krivac ili će se okriviti stražari. U međuvremenu stražari maknu prah sa mrtvog tijela, te ubrzo nekon toga nalaze uplakanu Antigonu kraj mrtvog brata. Tada ju odvode Kreontu koji ju osuđuje na smrt. Antigona svjesno stoji iza svog djela i objašnjava Kreontu da ona voli svoju mrtvu braću jednako, te da se moraju, prije svega, poštivati Božji zakoni o pokapanju mrtvog čovjeka.

Unatoč njenom objašnjenju, Kreont Antigoni ne oprašta. Nakon toga njegov sin Hemon, koji je ujedno i zaručnik Antigone, dolazi Kreontu moleći ga da oprosti Antigoni. Kreont mu se protivi, te naređuje da se Antigona pokopa u kraljevsku grobnicu, te da joj se da piti i jesti tek toliko da ne umre. Dok ju odvode u grobnicu u stijeni, Antigona se jada obraćajući se Tebancima i svemoćnim bogovima. U Tebu nakon toga dolazi Tiresija, tj.slijepi prorok sa dječakom u pratnji. On razgovara sa Kreontom, te mu govori da će ga snaći gorka sudbina ako ne oslobodi Antigonu i smjesta ne pokopa mrtvo Polinikovo tijelo. Nakon što Tiresija odlazi, Kreont se uplaši onoga što mu je ovaj rekao i naređuje da se smjesta krene i tajno pokopa Polinikovo tijelo, te da se oslobodi Antigona. Tada glasnik izvjesti Tebance i Kreontovu ženu o sudbini koja je snašla Kreonta. Glasnik opisuje kako je Kreont otišao sa slugama osloboditi Antigonu, te tamo zatekao svog sina kraj obješene djevojke. Sin je ogorčen krenuo ubiti mačem oca, ali mu je ovaj pobjegao, te si je sin od bijesa zabio mač u tijelo. Nakon što je glasnik to rekao u Tebu ulazi ogorčen Kreont i čuje vijest da mu se i žena Euridika maloprije ubila. Kreont se tada pokaje, ali kasno - oskvrnuće božanskog načela strmoglavilo je u propast i dinastiju i grad.

Vrsta djela: Tragedija od sedam činova u dijalozima.

Mjesto i vrijeme radnje: Radnja se odvija u gradu Tebi za vrijeme Kreontove vladavine, u 6. stoljeću prije Krista.

Tema: Tema ovog djela je tragična sudbina djevojke Antigone koja je, prekršivši naredbu vladara Tebe Kreonta, obredno pokopala svog voljenog brata.

Glavni motiv: Kreontova mržnja prema Poliniku.

Kompozicija djela:

Kompozicija Antigone počinje uvodom, tkz. prologom u anapestičkoj stopi. Taj prolog je u ovoj tragediji u obliku dijaloga. Nakon prologa slijedi parados ili paroda, tj. korska nastupna pjesma (ona se na pozornici izvodi pjevanjem kora uz pratnju instrumenata). Zatim po ustrojstvu slijede epizode tj. činovi koje sačinjavaju dijalozi. Nakon činova slijede stasimone (stajaće pjesme) bez anapesta i troheja koje se po tome razlikuju od paradosa. Zadnji dio kompozicije je eksodus ili eksod koji dolazi nakon poslijednje stasimone i završni je dio svake tragedije, pa tako i Antigone. Osnovno ustrojstvo kompozicije ove tragedije je da nakon svakog čina dolazi stajaća pjesma koju pjeva zbor. Antigona se sastoji od sedam činova i pet stajaćih pjesama.

Likovi:

Glavni likovi: Antigona - Edipova kćer, Kreont - Antigonin ujak, Tebanski kralj

Sporedni likovi: Ismena - Antigonina sestra; Euridika -Kreontova žena; Hemon - Kreontov sin, Antigonin zaručnik; Tiresija - Prorok; Dječak - Tiresijin; Zbor - Starci Tebe; Pratnja - Kreontova i Euridikina; Zborovođa; Stražar; Prvi glasnik; Drugi glasnik

Antigona

Samostalna je i bezkompromisna. Hrabra je i ustrajna kod svojih odluka. Osjeća sestrinsku ljubav i zato ne sluša tuđe naredbe, već slijedi svoje srce. Svjesna posljedica srlja u propast. Ona je pozitivan lik u svakom smislu vođen ljubavlju: A ja samo za ljubav na ovaj dođoh svijet. Antigona se našla u neizbježnoj situaciji, tj. na nju je svaljena tzv. tragična krivnja koja je specifična za sve tragedije. Ona je imala na izbor slušati naredbu vladara i ponijeti se bezosjećajno prema mrtvom bratu ili brata sahraniti, kako joj je govorilo srce. Ona je svoje srce i poslušala znajući što je čeka ako je netko otkrije. Toga se nije uopće bojala, jer je imala samo jedan cilj koji je i ostvarila.

Antigona je još jedan lik kojim nam pisac pokušava objasniti i dokazati da je ljubav uvijek ispravna odluka i da je vrijedna čak i žrtvovanja. Upravo to je Antigona znala i slijedila.

Kreont

Apsolutistički vladar bezosjećajnog i hladnog srca. Naredba kojom zahtjeva poslušnost je bezobzirna mjera koja nije odraz volje puka, već njegova samovolja. Antigonu šalje u ponižavajuću smrt unatoč tome što je ona kći njegove sestre i zaručnica njegova sina. Mržnju uspije pobuditi i u vlastitom sinu kojeg ne sluša unatoč njegovoj razumnoj molbi da ne osudi Antigonu. Naprotiv, on čak želi Antigonu ubiti pred njim. Kreont je čovjek koji ne sluša nikog osim sebe i svoje hladno srce. Tek na kraju posluša Tiresiju zbog strahopoštovanja prema bogovima. Kao što se on boji bogova, narod Tebe se boji njega. Kreont je savršen primjer okrutnog vladara koji širi strah oko sebe. Ta ga ohololost i dovodi do propasti. On se naposljetku i kaje, ali prekasno. Sudbina je već odlučila da ostane sam, propao kao otac, suprug i vladar.

Stil i jezik:

Kao u svim grčkim, te i u ostalim tragedijama u "Antigoni" nalazimo uzvišen način govora. Uz monologe i brojne dijaloge pisac povremeno upotrebljava kratke didaskalije kojima najčešće najavljuje odlazak jednog, a dolazak drugog lika ili upute koje je jedan lik dao nekom drugom liku na sceni. Uz dostojanstven govor nalazimo i druga obilježja tragedije: tragičan lik, tragičnu krivnju i naravno, tragičan završetak. Djelo sadrži i mnoga stilska izražajna sredstva poput epiteta, matafora, poredbi itd.

Izvantekstovni odnosi:

Izvantekstovne odnose "Antigone" sadrži drama "Kralj Edip" koja je (kao što je već opisano u fabuli) usko povezana sa samom "Antigonom". U djelu "Kralj Edip" se opisuje sukob Edipovih sinova i taj sukob se kasnije odražava na radnju "Antigone". Sami motiv "Antigone" se nalazi u "Kralju Edipu" u mržnji novog kralja Kreonta prema Antigoninom bratu Poliniku, kojeg Kreont optužuje za izdaju i zabranjuje njegov pokop. Može se čak reći da je "Antigona", na neki način, nastavak drame "Kralj Edip".

Kritika djela:

Sukob vrijednosti redovito uključuje propast jedne od njih. To je često smrt tragičnog junaka, kako svjedoči Antigonina sudbina, ali i takva presudna mjera u njegovu životu koja će nepovratno obilježiti njegovu budućnost, kao što se događa Kreontu. U svijetu koji ne podliježe vrijednosnoj procjeni, u kojem nema ljepote i ružnoće, dobra i zla, u kojem se sve pojave opisuju sa stajališta nezainteresirane znanosti koja točno mjeri i utvrđuje, a da pri tome ne pokazuje bilo kakvu strast, tragičan sukob nije moguć. Nema sumnje da će svatko od nas pročitati "Antigonu" na svoj način. Ipak, jedno bismo iskustvo nakon toga čitanja svakako morali ponjeti. Sukob koji je izbio u Tebi oko mrtva Polinikova tijela nije mračna mitska priča koja je neponovljiva u našem vremenu. Sofoklova nam je tragedija i danas razumljivo štivo - ona je dragocjen književni podsjetnik koji nam olakšava da razumijemo onu stvarnost koju knjige nisu mogle obuhvatiti.

Sofoklovu tragediju obeležava karakter koji je psihološki osvetljen i motivisan. Sofokle će reći da on prikazuje ljude onakve kakvi treba da budu, a Euripid onakve kakvi jesu. Sofoklovi junaci su oblikovani prema idealnim normama. To je kod Sofokla svesni postupak. Jačinu karaktera glavnog junaka naglašava postupkom uvođenja junaka sa crtama karaktera suprotne prirode: hrabroj i odlučnoj Antigoni suprotstavljena je plašljiva Ismena. Sofokle je prvi tragičar koji je u dramu uveo junakinje.

________________________________

Antigona je komad o ličnosti koja je mogla da pođe samo jednim putem, jer je on bio neizbežno određen njenim bićem.

Radnja započinje u trenutku kad je prošlo zbivanje iz Eshilove "Sedmorice protiv Tebe", kada je Teba oslobođena opasnosti, a muški porod ukletog roda potamanjen u bratoubilačkom sukobu. Dok je Eteokle poginuo kao zaštitnik i branitelj zavičaja, Polinik je bio na suprotnoj strani; zbog toga, prema zapovesti gospodara grada, Kreonta, njegovo telo mora da ostane nepokopano, da bude hrana psima i pticama. Kreontova zapovest je ogrešenje u odnosu na božansku zapovest, koja zahteva da se mrtvac poštuje. Zbog toga za Antigonu ne postoje nikakve nedoumice, čvrsto je rešena da svom bratu obezbedi ukop.

Na temelju suprotnosti između Antigone i njene sestre Ismene koja, mada se ne slaže sa Kreontom, ipak ne želi da mu protivureči, može se reći da je pesnik stvarao po principu kontrasta. Antigona je, kao i svi veliki Sofoklovi junaci, osuđena na samotništvo.

Kreont i Antigona stoje jedno nasuprot drugom u nepomirljivoj suprotnosti. Ona kaže u ime čega se bori i pati: u ime velikih i nepisanih zakona bogova pred kojima je bezvredan svaki propis koji bi njima da se naruga. Zatim izgovara: Ne mržnju, nego ljubav ište život moj, reči koje ilustruju onu humanu širinu koju upravo smatramo posebnim obeležjem sofoklovskog duha.

Antigona je, odlukom novog gospodara čiju je zapovest prekršila, osuđena na smrt: ona treba da bude živa pokopana. Sada tek postaje očigledna veličina njenog poduhvata, jer - dok žali nad svojim životom kojem ostaje uskraćeno ispunjenje u bračnoj sreći - ona ipak ne može da se odrekne dela koje je počinila, svesno se žrtvujući.

Hegel je u Antigoni video objektivni sukob između dva opravdana interesa - interesa države i interesa porodice - međutim takvo tumačenje nema uporište u samom delu. Antigona se bori za nepisane i neprikosnovene zakone bogova, kojima polis nikada ne bi smeo da se suprotstavi. Vidimo da je glas polisa jednodušno na strani Antigone, pa Kreontova zapovest predstavlja svojevrsnu drskost i prestup. Prorok Tiresija, kroz kojeg govore bogovi, obznanjuje strašnu krivicu i sramotu koju je Kreont svojom zabranom doneo sebi i gradu. Tek pod pretnjom kobi koja će njega lično pogoditi, Kreont odlučuje da promeni stav, ali prekasno, jer Antigona se već obesila u svojoj grobnici. Ubija se i Hemon, njen verenik, a zatim i kraljeva supruga Euridika. Kreont ostaje potpuno psihički uništen. Večni zakoni su potvrđeni žrtvom Antigone, koja je smatrala da za njih treba da da svoj život, i slomom Kreonta, koji se tim zakonima suprotstavio.

________________________________

Sofokle( 496 - 406 prije Krista ) starogrčki je tragik. Rodio se na Kolonu, a kao potomak imućne obitelji stekao je dobro gimničko ( tjelesne vještine ) i glazbeno obrazovanje. Već kao mladić vodio je zbor mladića na atenskim proslavama zbog pobjede kod Salomine godine 480. prije Krista. Poslije završena školovanja stupio je u javni život i obavljao različite visoke državne dužnosti. Dvaput je bio strateg, i to godine 441. zajedno s Periklom, i  428. - 427. s Nikijom. Poslije katastrofalnoga sicilskoga poraza atenske mornarice bio je godine 413. jedan od desetorice odbornika koji su pripremali nacrt oligarhijskoga ustava, ali je kasnije osuđivao samovoljne i nasilne akte oligarhijske vlasti koja je ubijala i zatvarala demokrate. Umro je u poznoj dobi od 90 godina.

Sofokle se uz javne dužnosti istodobno bavio i književnim radom. Napisao je stotinjak tragedija, od kojih je do danas sačuvano samo sedam. Ponajbolje su one koje čine trilogiju - obradu drevnoga mita o tragičnoj ličnosti kralja Edipa - Kralj Edip, Edip na Kolonu i Antigona. Ostale su sačuvane Sofokleve tragedije Ajant, koju smatraju najstarijom, te Filoktet, Trahinjanke i Elektra, a uz fragmente, sačuvan je i velik dio njegove satirske igre Sljednici. Poznato je da je na dramskim natjecanjima osamnaest, a po nekim izvorima čak dvadeset i četiri puta odnio prvu nagradu. Već za života stekao je veliku popularnost, a nakon smrti je proglašen herojem.

Sofokle je produžio Eshilovu tradiciju, ali je bio i reformator tragedije. Napustio je svijet grčke mitologije da bi tema njegovih tragedija postao čovjek - njegovo djelovanje i njegove strasti. Radnju više ne pokreće božanstvo, nego slobodna ljudska volja. Sofoklo je uveo trećega glumca, broj osoba u zboru povećao s 12 na 15, ali je smanjio djelovanje zbora i njegov utjecaj na radnju. U njegovim tragedijama zbor nastupa kao posebno tijelo, koje iznosi lirsku  i misaonu stranu samoga autora. Treća novina bilo je sastavljanje trilogija, u kojima je svaka tragedija činila zasebnu cjelinu, te nije morala biti sadržajem ni u kakvoj vezi s druge dvije tragedije.

Sofokle je majstor dramaturgije i izvrsno vodi radnju, a u svojim tragedijama s pozornošću prikazuje karakter likova, čije osobine pojačava sukobljavanjem kontrastnih likova. Jezik mu je jednostavniji, jasan, čitak i lijep, u stihovima koji vode tragičnom klimaksu. Svojim djelima, kao Eshil i Euripid, djelovao je na mnoge europske dramske pisce.