Čista, svijetla sudnica. Po zidovima vise slike velikih ličnosti. Na desnoj strani od vrata kraj prozora, sto, na lijevoj takođe sto. Na stolovima protokoli i nekakve debele knjižurine.
David, malen, nizak, suva kao grana, lagan kao perce. Lijeva mu je noga malo kraća od desne, te se gega kad ide. Oči su mu svijetle i prelijevaju se kao u mačke iz mraka. Sav sijed, preko pedeset godina. mijenja glas. Umije zaplakati kao malo dijete, zalajati kao pašče, a zakukurikati kao pijetao. Često puta udari zgodno rukama o bedra kao pijetao krilima i zakukuriječe, te prevari pijetlove, a se prije vremena raskukurječu po selu. Zato ga ruže pomlađe žene. Pretvara se i da je stidljiv. Ne vjerujte mu. Ulazi u sudnicu krsti se i drži jazavca svezana u vreći. U Jazavca samo njuška viri iz vreće...
Djelo Jazavac pred sudoma nastalo je 1904. godine.
David Štrbac je lik koji nosi najviše osobina bosanskog seljaka, od buntovnosti i prevejanosti do ulagivanja i lukavstva. Surovost života učinila je da se njegova raspoloženja prelivaju jedna u druga, da se mijenjaju najčešće svjesno, a katkad i nesvjesno, ali uvijek s određenim ciljem: ismejati predstavnike austrougarske okupatorke vlasti i izliti na njegovu glavu sav žuč i sav jed. Zato on nije sam predstavnik seljaka iz Stričića, on simbolizuje sve seljake u pokorenoj bosni koji zasigurno jesu manje obrazovani od okupatora,ali su veći kao ljudi i imaju čojstva više no stotinu okupatora.
Kočić je u Davida Štrbca ugradio u svoju jednu osobinu - svijest da se pred sudom ne govori samo u svoje ime, već u ime čitavog bosanskog seljaštva i da pred sobom nema samo dva sitna činovnika okupatorskog režima već čitav režim, i više od toga - državu koja iza njega stoji, i još više - ropstvo uopšte. Ova svijest je Davida postavila daleko iznad običnih svakodnevnih seljačkih nevolja: nerodice, suše, poplave, postavila ga je u centar opšteseljačkih briga, patnji, njihovih bolova i njihove nesreće.David svojom riječi, grimasom i gestom podvrgava podsmijehu čitavu okupatorsku vlast.
U Davidovom stavu prema životu i njegovim postupcima ogledaju se osobine jednog naroda koji se vijekovima razvijao pod pritiskom ropstva. Ako čovjek nije u mogućnosti da se bori protiv jačeg fizičkom sbagom,onda će učiniti sve da se bori nadmudrivanjem.
Kočić u kratkim i ritkim rečenicama Davida Štrpca prikazuje ukletost sudbine bosanskog seljaka. Za šumu kaže: Za turskog suda svačija, ničija šuma, a danas, carska šuma. A njivica koju jazavac pljačka nije "ni Davidova,ni carska,ni spahijska". U gradaciji koja ubrzano ide ka svome paroksizmu David nabraja čega ga je sve oslobodio "slavni sud". "Oslobodio" ga je svinjčeta, koze i krave. I najzad ona sa bolom kaže da ga je sud "oslobodio" sina, kojega su uzeli u vojsku i odveli u Grac gdje je za godinu dana umro. Vrhunac bola, dostojanstva i ponosa predstavljaju ove njegove riječi: "Lani oko časni veriga donese mi knez crnu knjigu i tri vorinta. Davide, umro ti je sin pa ti carstvo šalje tri vorinta. To ti e nagrada. O dobre carevine, krst joj ljubim! - lijepo ja jauknu' od radosti, a žena i djeca zaplakoše. Brate kneže vrati ta tri vorinta carevini. Pravo će biti i bogu i ljudima da carevina uzme sebi ko, reć' ćemo, kasti, neku nagradu, jer je ona mene od napasti oslobodila." Ova velika tagika, tek obložena providnom skramom humora, peče nagoni suze na oči, budi bijes u srcu i angažuje čitaoca u visoko moralnom smislu. David Štrbac je koncipiran tako da bude grč bijesa i bunta protiv okupacije.
David je o čitavom svom životu govorio pred sudom i pred njim bio čas stidljiv,čas surov,čas molećiv i miran kao jagnje,ali uvijek spreman da neprijatelja napadne sa njegove nasjabije strane.
________________________________
Petar Kočić rođen je jednog junskog dana 1877. godine,godinu dana uoči Berlinskog kongresa koji je Bosnu i Hercegovinu dao na upravu Austriji na trideset godina. Rodio se na Zmijanju, selo Stričići, u Bosanskoj krajini, u brvnari bez prozora, u onom herojskom kraju koji nikad nije bio pod kmetstvom. Petra je prvi čovjek u svom rodu koji je sišao sa planina i otisnuo se u svijet. Bilo mu je dve godine kad je izgubio majku, njegov otac, sveštenik Jovan, iz duboke žalosti za ženom, napustio je kuću i dijecu i otišao u manastir Gomionicu i postao monah Gerasim. Iz baba - Vidine škole kraj ovaca i goveda krenuo je Kočić po očevoj želji u manastir Gomionicu da uči čitati i pisati kod polupismenuh, bistrih i rodoljubivih kaluđera. U manastiru je završio dva razreda osnovne škole (više ih tamo nije ni bilo). Ostala dva učio je u Banjaluci. Po završetku osnove škole 1891. godine Kočić je po očevoj želji krenuo u Gimnaziju u Sarajevo. Otac je sanjao o tome da mu stariji sin postane sveštenik i da time nastavi porodičnu tradiciju, ali Kočićeva priroda borca nagoveštavala je da se očevi snovi neće ispuniti.
Posle sudara sa školskim vlastima Kočić je 1895. godine prešao u Beograd. Tamo je iste godine završio četvrti razred Gimnazije i upisao se u peti. Gimnaziju je zavšrio u junu 1899. godine i otišao u Beč da studira slavistiku kod čuvenog profesora Jagića. U Beču Kočić ulazi u krug studenata Bosanaca i počinje da se bavi literaturom i nacionalnom borbom.U kružoku Pavla Lagarića napisao je Kočić svoje prve radove. Prva zbirka njegovih pripoveaka pod naslovom S planiine i ispod planine pojavila se u Sremskim Karlovcima 1902. godine. Ovom zbirkom u srpsku književnost ušao je pisac "od talenta, od stvarnog i originalnog talenta". Dve godine kasnije pojavljuje se druga zbirka koju Kočić posvećuje "uspomeni genija Đure Jakšića", najznačajnija novina ove zbirke je poznata satirična aktovka Jazavac pred sudom.
Kočić je u junu 1904. godine apsolvirao filozofiju i zatražio službu od srpskog ministarstva prosvete.Postavljen je za profesora srpskog jezika i književnosti u učiteljskoj školi u skoplju. Privlačila su ga stara ognjišta srpske slave i veličine.Ubrzo je došao u sukob s onima koji su ugnjetavali nezaštićene u novoj sredini i u kasnu jesen 1905.godine napušta Skoplje i odlazi u Sarajevo. U Sarajevo je stigao kao poznat književnik i publicist. U svojoj Bosni razvija široku političku i kulturnu aktivnost zbog koje su ga okupacione vlasti gonile. Tako je bio protjeran iz Sarajeva. Ali Kočić ne miruje. Odlazi u Banjaluku i u svojoj Krajini pokreće list "Otadžbina" sa namjerom da oko sebe okupi sve nacionalno svjesne borce. Ipak policija ga nije ostavljala na miru. Od oktobra 1907. do 1909. Kočić s manjim prekidima tamnuje po raznim austrijskim robijašnicama.
Po izlasku sa robije veliki pjesnik Bosanske Krajine opet se vraća litaraturi. Početkom 1910. godine obavljuje u Zagrebu zbirku pripovjedaka pod naslovom Jauci sa Zmijanja, a već iduće godine i svoju homorističko - satiričnu propovjetku Sudanija. Krajem 1912. godine počeo je da osjeća brzo napredovanje progresivne paralize. Borba za oslobođenje i ujedinjenje otpočinje upravo one godine kad je pisac osjetio da je teško bolestan. Morao je da se leči onda kad je trebalo da se bori. Pred sam početak prvog svjetskog rata 1914. godine Kočićevi prelaze u Beograd i Petra smještaju u duševnu bolnicu. I nestao je tiho, nečujno, u praskozorje jednog avgustovskog dana 1916. godine u porobljenom Beogradu. Nekako pred smrt on je sa uzdahom rekao: U ropstvu se rodih, u ropstvu živjeh, u ropstvu vajme i umrijeh. Prijatelji su ga ujutru našli u mrtvačnici.
Često se govorilo da je Kočić Borac bacio u sjenu Kočića Pjesnika. Ne treba pjesnika i borca suprostavljati jednog drugom; da nije bilo jednoga ne bi bilo ni drugoga. Kočić je počeo da piše iz potrebe da se bori i sve svoje osobine kao čovjeka i borca sa strašću je preliovao u svoje ličnosti. njih je dosta:duhoviti, prevejani i kompleksni David Štrbac, šaljivi, hvalisavi i tragični Simeun Đak, surovi i mračni mrčajski proto, zaneseni Relja Knežević...
Нема коментара:
Постави коментар